Deklarativna tužba ili tužba za utvrđenje je ona vrste tužbe kojom tužilac traži da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje jednog pravnog odnosa, povredu prava ličnosti ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave. U slučaju da se zahteva postojanje pravnog odnosa reč je o tužbi za pozitivno utvrđenje, dok je u slučaju zahteva za utvrđivanje nepostojanje pravnog odnosa reč o tužbi za negativno utvrđenje.
Kod deklarativne tužbe se može zahtevati utvrđenje prava ili pravnog odnosa o kojem se može raspravljati kao o hipotetičkom odnosu u sadašnjosti. Takođe se može razmatrati odnos koji je prestao da postoji – izuzetno, može se tražiti da sud utvrdi da je određeni odnos ranije postojao, samo ako je njegovo ranije postojanje osnov za neki zahtev u sadašnjosti. Kod deklarativne tužbe tužilac ne može tražiti da se kao postojeći ili kao nepostojeći utvrdi odnos koji će nastati u budućnosti.
Tužbom za utvrđenje se može tražiti utvrđenje istinitost odnosno neistinitost neke isprave.
Naziv deklarativna tužba potiče od pravne prirode presude – ona je deklarativnog karaktera
odnosno neće obavezivati tuženog ni na kakvu činidbu, niti će na osnovu te presude moći da se traži prinudno izvršenje.
Sud, po osnovu ove vrste tužbe samo donosi presudu o utvrđenju – deklaraciji o postojanju odnosno nepostojanju nekog prava ili pravnog odnosa ili istinitosti odnosno neistinitosti neke isprave.
Za deklarativnu tužbu je postojanje pravnog interesa procesna pretpostavka na koju sud mora paziti u toku postupka. Sud će odbaciti tužbu ukoliko utvrdi da tužiocu nedostaje interes za utvrđenje.
Kod deklarativne tužbe ili tužbe za utvrđenje postoji slučaj kada je otvoreno prejudicijelno (prethodno) pitanje. Zakonom o parničnom postupku je definisano da u tom slučaju tužilac može, pored postojećih zahteva, u parnici istaći i tužbeni zahtev da sud utvrdi da takav odnos (ne) postoji odnosno, ako je sud pred kojim parnica teče nadležan za takav zahtev. Ovakav zahtev ima karakter tužbenog zahteva o njemu će se odlučiti u izreci presude. Ukoliko bude usvojen izreka važi kao presuđena stvar i za buduće sporne odnose stranaka ako nastanu u ovoj stvari. Ukoliko ovaj zahtev nije postavljen, sud će uzeti ovo pitanje kao prejudicijelno i dati svoje rešenje stvari u obrazloženju presude, jer je to osnov za razrešenje spora o tužbi kojom je parnični postupak pokrenut.
Tužba za utvrđenje povrede prava ličnosti može da se podnese bez obzira da li je postavljen zahtev za naknadu štete ili drugi zahtev u skladu sa posebnim zakonom.
Novina je mogućnost utvrđenja postojanja odnosno nepostojanja činjenice ako je to predviđeno zakonom ili drugim propisima.
Kao primer ovakve tužbe mogu se navesti tužbe za utvrđenje činjenice postojanje održaja radi sticanja prava svojine na pokretnim i nepokretnim stvarima, postojanja susvojine, zajedničke svojine, postojanje ili nepostojanje ugovora, dospelosti potraživanja, ništavosti ugovora i predugovora, utvrđenje postojanja osnivačkih udela članova privrednih društava i brojne druge tužbe.
Zakon predviđa da ako odluka o sporu zavisi od toga da li postoji ili ne postoji neki pravni odnos koji je u toku parnice postao sporan, tužilac može, pored postojećeg zahteva, da istakne zahtev da sud utvrdi da takav odnos postoji, odnosno ne postoji, ako je sud pred kojim parnica teče nadležan za takav zahtev.
Zbog složenosti i značaja ovakvih tužbi, a pre svega imajući u vidu da sud može ovakve tužbe odbaciti, potrebno je da stranke angažuju advokata izradu ugovora i advokata za stvarno pravo, zavisno od vrste pravnog odnosa. Advokat za izradu ugovora i advokat za stvarno pravo zastupa stranke pred sudom i vrši sve neophodne pravne radnje u cilju ostvarivanja interesa stranke koja podnosi, preko ovlašćenog advokat za izradu ugovora i advokat za stvarno pravo, deklarativnu tužbu tj. tužbu za utvrđenje.