Skip to main content

Krivični zakonik reguliše i uređuje pitanja koja su vezana za zaštitu čoveka i drugih osnovnih društvenih vrednosti, kao osnov i granica za određivanje krivičnih dela, propisivanje krivičnih sankcija i njihovu primenu, u meri u kojoj je to nužno za suzbijanje tih dela.

Među delima koja se smatraju krivičnim, u skladu sa Krivičnim zakonikom,

je i delo nedavanje izdržavanja.

U Krivičnom zakoniku se, povodom nedavanja izdržavanja, navodi sledeće (Član 195.):
(1) onaj ko ne daje izdržavanje za lice koje je po zakonu dužan da izdržava, a ta dužnost je utvrđena izvršnom sudskom odlukom ili izvršnim poravnanjem pred sudom ili drugim nadležnim organom, u iznosu i na način kako je to odlukom odnosno poravnanjem utvrđeno,
kazniće se novčanom kaznom ili zatvorom do dve godine;
(2) činilac dela nedavanja izdržavanja se neće kazniti samo u slučaju ako iz opravdanih razloga nije davao izdržavanje;
(3) koliko su zbog nedavanja izdržavanja nastupile teške posledice za izdržavano lice,
učinilac će se kazniti zatvorom od tri meseca do tri godine;
(4) ukoliko se izrekne uslovna osuda za lice koje krši obavezu nedavanja izdržavanja, sud može odrediti obavezu učiniocu da izmiri dospele obaveze i da uredno daje izdržavanje.

Nedavanje izdržavanja se prema zakonu tretira kao krivično delo protiv braka i porodice. Za nedavanje izdržavanje je karakteristično sledeće:
– oštećeni su bliski srodnici, najčešće deca,
– rešava se po hitnom postupku,
– učinilac krivičnog dela nedavanja izdržavanja je najčešće roditelj koji ima zakonsku obavezu plaćanja alimentacije,
– smatra se krivičnim delom ukoliko se ne izvrši isplata izdržavanja ili ukoliko se povredi rok za isplatu.

Dete, kao primalac izdržavanja, ima pravo na izdržavanje od strane roditelja do navršene 18 godine života osim u slučajevima kada se dete redovno školuje (pravo na izdržavanje tada ima do 26 godine) odnosno ukoliko je dete nesposobno za rad (pravo na izdržavanje traje sve dotle dok je dete nesposobno za rad).

Advokat za krivično pravo može pružiti svu neophodnu pravnu pomoć oštećenom licu i zastupati ga pred nadležnim organima u slučaju prisutnog krivičnog dela nedavanja izdržavanja.

Primer sudske prakse za krivično delo nedavanje izdržavanja – Presuda Osnovnog suda u Somboru broj K. 786/12 od 18.10.2012. godine i presuda Apelacionog suda u Novom Sadu broj Kž. 1- 540/13 od 29.05.2013. godine

NEDAVANJE IZDRŽAVANJA (član. 195. stav 1. KZ-a)
„Zakon ne pravi razliku između delimičnog i potpunog nedavanja izdržavanja. Okolnost da je okrivljeni u inkriminisanom periodu delimično izvršavao svoju dužnost može eventualno biti cenjena prilikom odlučivanja o vrsti i visini krivične sankcije, ali je bez uticaja na postojanje samog krivičnog dela Iz obrazloženja: Presudom prvostepenog suda okrivljeni je oglašen krivim za izvršenje krivičnog dela nedavanje izdržavanja iz člana 195. stav 1. KZ i izrečena mu je uslovne osuda, kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 6 meseci sa rokom proveravanja od 2 godine i ako u roku od 6 meseci od pravnosnažnosti presude isplati sve zaostale rate izdržavanja za mll ćerku. Protiv ove presude žalbu je izjavio branilac okrivljenog iz svih žalbenih razloga, dok je AJT predložio da se žalba kao neosnovana odbije i presuda potvrdi. Apelacioni sud u Novom Sadu je, ispitujući pobijanu presudu i po službenoj dužnosti, našao da je žalba neosnovana. Ceneći sve izvedene dokaze i priznanje okrivljenog utvrđeno je da isti nije davao izdržavanje za svoju mll ćerku u iznosu i na način određen pravnosnažnom sudskom odlukom, pa je jasno da su se u radnjama okrivljenog stekla sva obeležja krivičnog dela nedavanja izdržavanja iz člana 195. stav 1. KZ, jer nasuprot žalbenim navodima, zakon ne pravi razliku između delimičnog i potpunog nedavanja izdržavanja. Okolnost da je okrivljeni u inkriminisanom periodu delimično izvršavao svoju dužnost može eventualno biti cenjena prilikom odlučivanja o vrsti i visini krivične sankcije, ali je bez uticaja na postojanje samog krivičnog dela. „

Izvor: Presuda Osnovnog suda u Somboru broj K. 786/12 od 18.10.2012. godine i presuda Apelacionog suda u Novom Sadu broj Kž. 1- 540/13 od 29.05.2013. godine