Socijalno osiguranje je oblik socijalne politike i socijalne zaštite kojom se svim zaposlenim licima i članovima njihovih porodica garantuje materijalno obezbeđenje i zdravstvena zaštita. Socijalno osiguranje se može posmatrati i definisati i u užem smislu. U užem smislu socijalno osiguranje je skup svih grana koje čine socijalno osiguranje – zdravstveno osiguranje, penzijsko osiguranje, invalidsko osiguranje i osiguranje za slučaj nezaposlenosti.
Socijalno osiguranje može biti državno (obavezno) i privatno (dobrovoljno). Obavezno osiguranje je ono kod koga postoji zakonska obaveza poslodavaca i zaposlenih da uplaćuju doprinose u odgovarajuće fondove, dok je dobrovoljno socijalno osiguranje ono kod kog se uplaćivane doprinosa vrši na dobrovoljnoj bazi.
Obezbeđivanje i sprovođenje obaveznog zdravstvenog osiguranja obavlja Republički fond, sa sedištem u Beogradu. Radi obezbeđivanja i sprovođenja zdravstvenog osiguranja obrazuju se organizacione jedinice Republičkog fonda – filijale, kao i Pokrajinski fond. Republički fond je pravno lice sa statusom organizacije za obavezno socijalno osiguranje u kojem se obezbeđuju sredstva za obavezno zdravstveno osiguranje i ostvaruju prava iz obaveznog zdravstvenog osiguranja, u skladu sa zakonom. Republički fond obavlja i poslove dobrovoljnog zdravstvenog osiguranja, u skladu sa zakonom.
Zakoni, kojim je regulisano socijalno osiguranje obuhvataju: Zakon o zdravstvenom osiguranju, Zakon o zdravstvenoj zaštiti, Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju, Zakon o zapošljavanju i osiguranju za slučaj nezaposlenosti, Zakon o zapošljavanju stranaca, Zakon o doprinosima za obavezno socijalno osiguranje i Zakon o uslovima za upućivanje zaposlenih na privremeni rad u inostranstvo i njihovoj zaštiti. Pored domaćih zakonskih odredbi, kod socijalnog osiguranja na snazi su i zakoni međunarodni bilateralni sporazumima o socijalnom osiguranju koje je Srbija zaključila sa drugim zemljama, kao i konvencije i akti međunarodnih organizacija (Međunarodna organizacija rada, Savet Evrope).
Prava iz sistema socijalnog osiguranja su deo ljudskih prava, koje obuhvataju tri oblasti:
1. penzijsko-invalidsko osiguranje,
2. zdravstveno osiguranje,
3. osiguranje za slučaj nezaposlenosti.
Penzijsko – invalidsko osiguranje je jedan od oblika zaštite za slučaj starosti, invalidnosti ili smrti. Prema odredbama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju osigurana lica i članovi njihovih porodica ostvaruju sledeća prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja:
• za slučaj starosti – starosnu penziju i prevremenu starosnu penziju,
• za slučaj invalidnosti – invalidsku penziju,
• za slučaj smrti − porodičnu penziju,
• za slučaj telesnog oštećenja prouzrokovanog povredom na radu ili profesionalnom bolešću – novčanu naknadu za telesno oštećenje,
• za slučaj potrebe za pomoći i negom drugog lica − novčanu naknadu za pomoć i negu drugog lica.
Zdravstveno osiguranje je grana socijalnog osiguranja, kojim se osiguranim licima (osiguranicima i članovima porodice osiguranika) obezbeđuje pravo na zdravstvenu zaštitu i ostala prava iz oblasti zdravstvenog osiguranja, kao što su naknada zarade za vreme privremene sprečenosti za rad, naknada putnih troškova u vezi sa korišćenjem zdravstvene zaštite i druga prava. Zakonom o zdravstvenom osiguranju se uređuju prava iz obaveznog zdravstvenog osiguranja, ko su obuhvaćena lica, način i postupak korišćenja prava iz ovog vida osiguranja, sadržina i obim zdravstvenog osiguranja, organizacija i finansiranje, kao i mogućnost dobrovoljnog zdravstvenog osiguranja. Prema zakonu, obavezno zdravstveno osiguranje obuhvata osiguranje za slučaj bolesti i povrede van rada i osiguranje za slučaj povrede na radu ili profesionalne bolesti. Zakonom o zdravstvenom osiguranju su osigurana sledeća prava iz obaveznog zdravstvenog osiguranja:
• pravo na zdravstvenu zaštitu,
• pravo na novčane naknade.
Izuzetno, osiguranik ostvaruje prava iz obaveznog zdravstvenog osiguranja i to: u slučaju povrede na radu ili profesionalne bolesti; u slučaju hitne medicinske pomoći i ostvarivanja pripadajućih novčanih naknada i za ostvarivanje prava na naknadu zarade u visini minimalne zarade utvrđene u skladu sa propisima o radu za mesec za koji se naknada zarade isplaćuje.
Osiguranje za slučaj nezaposlenosti zasnovano je na učešću zaposlenih lica, republičkih i drugih organa i organizacija u obezbeđivanju sredstava za ostvarivanje prava po osnovu nezaposlenosti, u obimu i na način utvrđen propisima kojim se uređuje oblast doprinosa. Lica koja su nezaposlena ostvaruju prava osiguranja za slučaj nezaposlenosti kod Nacionalne službe za zapošljavanje (NSZ) kao nosioca osiguranja za slučaj nezaposlenosti. Prava koja nezaposleni ostvaruju iz ovog vida osiguranja su prema zakonu sledeća:
• prava u vezi sa zapošljavanjem koja su usmerena i koja imaju za krajnji cilj zapošljavanje,
• pravo na slobodan izbor zanimanja i zaposlenja,
• pravo na obaveštavanje kod Nacionalne službe i agencije o mogućnostima i uslovima za zapošljavanje i da besplatno koriste usluge Nacionalne službe i agencije,
• novčana naknada,
• zdravstveno osiguranje i penzijsko i invalidsko osiguranje i druga prava u skladu sa zakonom.
Sredstva za ostvarivanje prava iz osiguranja za slučaj nezaposlenosti obezbeđuju se iz doprinosa za obavezno osiguranje za slučaj nezaposlenosti i iz drugih sredstava.