Krivično pravo ima za cilj da propisanim pravnim normama reguliše određena ponašanja kao krivična dela i ujedno propisuje krivične sankcije za ta dela, kao i uslove za njihovu primenu prema učiniocima krivičnih dela. U domaćem zakonodavstvu krivično pravo je uređeno Krivičnim zakonikom. Prema Krivičnom zakoniku krivično delo se definiše kao ono delo koje je zakonom predviđeno kao krivično delo, koje je protivpravno i koje je skrivljeno.
Pored suda, u krivičnom postupku, su najznačajniji oni koji vrše funkciju optužbe, javni tužioci i funkciju odbrane, odnosno advokat za krivično pravo. Advokat za krivično pravo pruža sve pravne usluge koje su vezane za kazneno delo, krivicu, kaznene sankcije i prekršaje.
Advokat za krivično pravo, kao punomoćnik oštećenog ili kao advokat odbrane/branilac, pruža sve pravne usluge iz oblasti krivičnog prava. Advokat za krivično pravo zastupa klijente u sudskim postupcima vezanim uz krivična dela (priprema obrane, zastupanje u sudskim postupcima, učestvovanje u pregovorima sa tužiteljstvom, pružanje pravnih saveta i podrške tokom trajanja sudskog postupka). Advokat za krivično pravo vrši pravne radnje istraživanja ključnih pravnih pitanja u vezi obrane i analize pravnih aspekata konkretnog slučaja (sudska praksa, zakoni, presedani, pravne doktrine). Advokat za krivično pravo pružaju sve potrebne pravne savete klijentima vezano za njihova prava i obveze u krivičnom pravu (informisanje klijenata o njihovim pravima tokom policijskog ispitivanja, saveti o tome kako se ponašati u slučaju optužbe ili hapšenja i ostalih opštih pravnih saveta iz oblasti krivičnog prava). Advokat za krivično pregovara s tužiteljstvom kako bi postigli sporazum koji je u najboljem interesu klijenta (sporazum o priznanju krivice ili dogovor o smanjenju optužbi ili kazne). Ukoliko klijent bude nepravedno osuđen ili ne bude zadovoljan presudom, advokat za krivično pravo može zastupati klijente u žalbenim postupcima pred višim sudovima.
Jedan od važnih aspekata tokom krivičnog sudskog postupka je i dokazivanje. Zakon propisuje uslove i način prikupljanja i korišćenja dokaza tokom postupka, te advokat za krivično pravo u skladu sa zakonskim regulativa, omogućuje klijentu da se dokazi koriste isključivo u skladu sa zakonom.
Primer iz sudske prakse se odnosi na nemogućnost korišćenja kao dokaza ono što su ovlašćeni policijski službenici čuli dok su držali telefon okrivljenom, kada je razgovarao sa drugim okrivljenim, s obzirom da nije postojala naredba o tajnom nadzoru komunikacije.
Iz obrazloženja:
„Dajući u obrazloženju pobijane presude razloge za svoj zaključak prvostepeni sud navodi kako je iz iskaza policijskih službenika, D.P., M.M. i B.M., između ostalog, utvrdio da su isti čuli kako okrivljeni M.R. razgovara preko mobilnog telefona sa licem čiji identitet tada nisu znali, a za koje su kasnije utvrdili da se radi o okrivljenom K.R., koje lice je naredbodavno i nimalo podređeno tražilo da oštećena S.T. dođe na određeno mesto, ne znajući u tom trenutku da će okrivljeni M.R. i oštećena S.T. doći u pratnji policije.
Međutim, žalbom branioca okrivljenog M.R. je osnovano ukazano da se pobijana presuda ne može zasnivati na saznanjima navedenih policijskih službenika do kojih su isti došli prisluškivanjem telefonskog razgovora između okrivljenih, s obzirom da se u konkretnom slučaju radi o neovlašćenom nadzoru njihove komunikacije putem telefona, jer policijski službenici nesporno nisu imali naredbu o tajnom nadzoru komunikacije između okrivljenih, u smislu odredbe člana 167 ZKP. U prilog navedenom idu i delovi iskaza policijskih službenika D.P. i M.M. iz kojih jasno proizlazi da su isti držali telefon okrivljenog M.R. na taj način da su mogli čuti razgovor između njega i drugog lica, za koje se kasnije ispostavilo da se radi o okrivljenom K.R., iz čega očigledno proizlazi da su isti vršili tajni nadzor telefonske komunikacije između okrivljenih iako za to nisu bili ispunjeni uslovi iz člana 166. i 167. ZKP.“
Izvor: Presuda Apelacionog suda u Beogradu Kž-1 902/15 od 29. oktobra 2015. godine.