Kako je stvarna službenost stvarno pravo na tuđoj stvari, zakonske odredbe koje bliže određuju sva pitanja vezana za stvarne službenosti su Zakon o osnovama svojinsko-pravnih odnosa, ali i drugi zakoni koji se tiču obligacionih odnosa, prava na stvarima i prava na nepokretnostima.
Stvarne službenosti ili susedska prava moraju biti zaštićena na zakonom predviđen način, ukoliko ne postoji tolerancija između suseda povlasnog i poslužnog dobra.
Pokretanje prava na zaštitu službenosti je moguća
bilo od strane titulara povlasnog ili poslužnog dobra
i to putem opštih tužbi.
Opšte tužbe se, su u ovom slučaju, odnose na zaštitu prava svojine, državine ili zaštitu drugih stvarnih prava. Tužbu za zaštitu stvarnih prava može podneti advokat za imovinu, odnosno advokat za imovinskopravne odnose ili advokat za nekretnine, zavisno od predmeta službenosti.
Opšte tužbe, podnete u cilju zaštite službenosti, a od strane advokata za imovinskopravne odnose, mogu biti:
1. posesorne tužbe za smetanje državine,
2. obligatorne tužbe ako je stvarna službenost prethodno ugovorena),
3. prejudicijalne tužbe kao tužbe kojima advokat za imovinskopravne odnose utvrđuje postojanje ili nepostojanja službenosti.
U našem pravu, pored opštih tužbi za zaštitu službenosti, postoje i dve specifične tužbe za zaštitu službenosti koje označavaju zaštitu službenosti u užem smislu. To su actio confessoria i actio negatoria.
Kod tužbe actio confessoria, tužbom za utvrđenje, vlasnik povlasnog dobra zahteva da se prema vlasniku poslužnog dobra utvrdi postojanje stvarne službenosti. U slučaju actio negatoria, tužbom vlasnik povlasnog dobra koji je neosnovano sprečen ili se ometa u vršenju stvarne službenosti može tužbom zahtevati prestanak radnji kojima se sprečava ili ometa u vršenju te stvarne službenosti.
Imalac stvarne službenosti je, shodno Zakonu o osnovama svojinsko- pravnih odnosa, i držalac prava, koji se može služiti posesornim (državinskim) tužbama za smetanje državine u cilju zaštite stvarnu službenosti. I u ovom slučaju, advokat za imovinu odnosno advokat za svojinskopravne odnose, može po punomoći držaoca prava, pokrenuti posesornu tužbu. Rok za podnošenje ove vrste tužbe za zaštitu stvarne službenosti je 30 dana od dana kada je tužilac saznao za smetanje u korišćenju stvarnom službenošću ili u roku od godinu dana od dana kada je počelo smetanje, bez obzira da li je držalac za to saznao ili nije. Karakteristično za posesorne (državinske) tužbe je to što se kod njih ne razmatraju pravna pitanja, već samo faktička., što znači da sud ne razmatra pitanje (ne)postojanje prava stvarne službenosti, već je predmet sudskog razmatranja usmeren na smetanje do tada mirne državine službenosti. Rešenjem suda se nalaže tuženom da prekine sa daljim smetanjem državine službenosti uz pretnju novčanom kaznom.
Kod sudskih presuda u slučaju zaštite stvarne službenosti posesornim (državinskim) tužbama efekti su najčešće vrlo kratki, pa se najčešće pokreće druga vrste tužbi za zaštitu stvarne službenosti – konfesorna tužba. Konfesornom tužbom se može utvrditi postojanje ili nepostojanje prava službenosti, a u nadležnosti su osnovnog suda gde se nalazi nepokretnost kod koje je utvrđeno smetanje službenosti, uz prisutnu hitnost postupanja suda. Cilj konfesorne tužbe je da se tuženi osudi tako da dopusti vršenje prava službenosti u punom obimu, onako kako ono glasi, i da mu se zabrani svako dalje smetanje. Kod ove tužbe, na strani tuženog može biti vlasnik povlasnog dobra, ali i svako treće lice koje sprečava ili ometa vršenje prava stvarne službenosti. Kod konfesorne tužbe vlasnik povlasnog dobra dokazuje postojanje prava stvarne službenosti, što nije slučaj kod posesorne (državinske) tužbe, gde se dokazuje samo mirna državina prava službenosti. Zaštita stvarne službenosti konfesornim tužbama može biti u vidu sledećih vrsta konfesornih tužbi: tužba za utvrđenje stvarne službenosti, publicijanska konfesorna tužba i negatorna konfesorna tužba. Ma koja od tužbi bila, advokat za imovinu odnosno imovinskopravne odnose ili advokat za nekretninu, zahvaljujući svojoj ekspertizi, može stručno pomoći u rešavanju pitanja zaštite stvarne službenosti pred sudom.
Kod stvarne službenosti, kao službenosti vezane za nepokretnosti, advokat koji se bavi građanskim pravom može pomoći u podnošenju tužbi i zastupanjem stranaka pred sudom, bilo da su nepokretnosti kod kojih je neophodna zaštita službenosti, postale predmet službenosti po osnovu testamenta (advokat za ostavinu) ili okolnostima nakon brakorazvodne parnice i raspodelom bračne imovine (advokat za razvod braka, odnosno advokat za porodično pravo) ili jednostavno nasleđivanjem (advokat za imovinske odnose ili advokat za nekretnine).
Advokat za ostavinu i pitanja nasleđivanja testamentom ili advokat za razvod braka (odnosno advokat za porodično pravo), kao i advokat za imovinu i imovinskopravne odnose su advokati čija je pravna specijalnost građansko pravo, koje objedinjuje sva pomenuta pravna pitanja.
