Skip to main content

Rešavanje nastalih sporova između strana može biti dvojako – sudsko i vansudsko. Sudsko rešavanje sporova je formalni pravni proces rešavanja sporova u kojem stranke (tužilac i tuženi) u sporu iznose svoje slučajeve pred nadležnim sudom, a sudija ili porota donose presudu na osnovu zakona i iznetih dokaza. Rešavanje spornih situacija je moguće i van suda, u vidu arbitraže, kao alternative klasičnom državnom sudu.

Arbitraža je način rešavanja sporova između dve ili više strana izvan sudskog sistema, gde strane pristaju da prepuste odlučivanje trećoj strani, koja je neutralna i nazva se arbitar.

Arbitraža je najčešće brži i fleksibilniji proces u odnosu na sudski postupak. Odluka arbitra je obavezujuća i ima snagu presude. Arbitraža se može koristiti kao oblik rešavanja sporova u poslovnim ugovorima, a poseban značaj ima u međunarodnim sporovima, gde stranke žele da izbegnu dugotrajne i skupe međunarodne sudske postupke.

U domaćem zakonodavstvu arbitraža je uređena Zakonom o arbitraži. Zakon o arbitraži uređuje arbitražno rešavanje sporova (arbitraža) bez stranog elementa (unutrašnja arbitraža) i sporova sa stranim elementom (međunarodna arbitraža).

Zakonom se određuju osnovni pravni elementi na kojima počiva arbitraža:

  • arbitraža je moguća samo na osnovu sporazuma stranaka,
  • arbitražni spor rešava arbitražni sud, koji čine arbitri,
  • arbitraža se može ugovoriti za rešavanje imovinskog spora o pravima kojima stranke slobodno raspolažu, osim sporova za koje je određena isključiva nadležnost suda,
  • da bi neki spor bio predmet arbitraže, neophodno je da bude podoban spor za arbitražu odnosno da je prisutna arbitrabilnost spora,
  • arbitražu može da ugovori svako fizičko i pravno lice, uključujući i državu, njene organe, ustanove i preduzeća u kojima ona ima svojinsko učešće,
  • arbitražu može da ugovori svako lice u skladu sa odredbama zakona koji uređuje parnični postupak, ima sposobnost da bude stranka u postupku,
  • državni sud ima mogućnost da u vezi arbitraže preduzima samo one radnje koje su izričito određene Zakonom o arbitraži.

Arbitražni postupak se organizuje od strane stalne arbitražne institucije, u skladu sa pravilima institucije i zakonom, kada je to predviđeno sporazumom stranaka. Stalne arbitražne institucije mogu biti osnovane od strane privredne komore, profesionalnih i strukovnih udruženja, udruženja građana u skladu sa njihovim osnivačkim aktom i zakonom.

Osnov svake arbitraže je arbitražni sporazum. Sporazumom o arbitraži stranke poveravaju arbitražnom sudu na rešavanje svojih budućih sporova ili sporova nastalih iz određenog pravnog odnosa. Sporazum o arbitraži (arbitražni sporazum) za rešavanje budućih sporova može biti sadržan u odredbi ugovora u vidu arbitražne klauzule ili u posebnom ugovoru.

Arbitraže mogu biti: ad hoc i institucionalne, otvorene i zatvorene, unutrašnja i međunarodna, domaća i strana, trgovinska i građanska.

Pravni okvir arbitraže je različit: autonomija volje stranaka, institucionalna pravila i zakoni, nacionalni izvori, međunarodni izvori, kao i sudska i arbitražna praksa. Koji od pravnih okvira će se primenjivati zavisi od toga da li arbitražni spor ima strani element ili ne. Kao najznačajniji pravni okvir arbitraže kada je mesto arbitražnog postupka na teritoriji Republike Srbije je Zakon o arbitraži i njegovo isključenje nije moguće, ali je takođe dozvoljene da stranke drugačije predvide ukoliko je u pitanju međunarodna arbitraža.