Skip to main content

Zakonom o javnom beležništvu se uređuje organizacija, delatnost, način i uslovi rada, kao i druga pitanja od značaja za javno beležništvo. Javni beležnik je stručnjak iz oblasti prava, imenovan od strane ministra nadležnog za pravosuđe (u daljem tekstu: ministar), koji na osnovu javnih ovlašćenja prihvata od stranaka izjave volje i daje im potrebnu pismenu formu i o tome izdaje isprave koje imaju karakter javnih isprava, čuva originale tih isprava i druge poverene dokumente, izdaje prepise isprava, javno potvrđuje činjenice, daje strankama savete o pitanjima koja su predmet njegove delatnosti i preduzima druge radnje i vrši druge poslove određene zakonom.

Stečajni postupak je uređen Zakonom o stečaju, tako da je na taj način uređuju svi uslovi i način pokretanja i sprovođenja stečaja nad pravnim licima. Stečaj se sprovodi bankrotstvom ili reorganizacijom.

Pod bankrotstvom se podrazumeva namirenje poverilaca iz vrednosti celokupne imovine stečajnog dužnika, odnosno stečajnog dužnika kao pravnog lica.

Pod reorganizacijom se podrazumeva namirenje poverilaca prema usvojenom planu reorganizacije i to redefinisanjem dužničko-poverilačkih odnosa, statusnim promenama dužnika ili na drugi način koji je predviđen planom reorganizacije.

U slučaju ugovora o kupoprodaji imovine dužnika u stečaju javni beležnik ne potvrđuje ugovor o kupoprodaji kada se kupoprodaja vrši u postupku unovčenja stečajne mase radi namirenja poverilaca.

Postupak unovčenja stečajne mase (cele ili njenog dela) radi namirenja poverilaca stečajnog dužnika uređen je Zakonom o stečaju. Prodaja radi unovčenja stečajne mase se sprovodi na više načina:
– javnim nadmetanjem,
– javnim prikupljanjem ponuda,
– neposrednom pogodbom.

Ovi načini prodaje stečajne mase su regulisani prema izričitoj odredbi Zakona o stečaju (član 132. stav 3), kao i nacionalnim standardima za upravljanje stečajnom masom. Primena ovih zakona i način prodaje stečajne mase ne znači da se takva prodaja razlikuje od ugovora o kupoprodaji koji se zaključuje u građanskopravnom ili privrednopravnom prometu, te da je u tom smislu sličnija sudskoj javnoj prodaji uređenoj propisima o izvršnom postupku, već znači da učešće javnog beležnika u zaključenju prodaje radi unovčenja prema odredbama stečajnog zakona nije potrebno, niti je neophodno jer je prodaja u svemu uređena stečajnim propisima. Ovakvo ponašanje javnog beležnika je u skladu posebno sa članom 133. stav 12. Zakona o stečaju, prema kojem kupac svojinu stiče u momentu isplate cene, bez tereta, a stečajni sudija svojim rešenjem konstatuje da je prodaja izvršena i nalaže, po pravnosnažnosti rešenja, odgovarajućem registru da upiše prava svojine i briše terete koji su nastali pre izvršene prodaje, odnosno da upiše druga prava stečena prodajom. Ta odredba, koja jasno odstupa od pravila o sticanju svojine na osnovu privatnopravnog ugovora o kupoprodaji kao vida prometa nepokretnosti, pokazuje da je učešće javnog beležnika u zaključivanju takvog ugovora o prodaji suvišno jer osnov za upis u registar nije ugovor o prodaji, već rešenje stečajnog sudije, a uz to upis je deklarativan, a ne konstitutivan.

Ako se ne radi o prodaji u postupku unovčenja imovine stečajnog dužnika, već o privatnopravnoj prodaji nepokretnosti iz stečajne mase do koje može doći tokom stečajnog postupka, učešće javnog beležnika prilikom sačinjavanja takvog ugovora o prodaji (solemnizacija) bilo bi neophodno za punovažnost.