Pojam, prava i obaveze uzbunjivača su u Republici Srbiji zakonom regulisane. Zakonodavac je regulisao status uzbunjivača i njihovu zaštitu. Pravni okvir uzbunjivača, u domaćem zakonodavstvu, je u najvećoj meri dat Zakonom o zaštiti uzbunjivača, koji definiše pravni aspekt i sve pojmove vezane za uzbunjivača i uzbunjivanje. Pored domaćih pravnih okvira, uzbunjivanje je regulisano i međunarodnim zakonima. Uzbunjivači su zaštićeni i u skladu sa međunarodnim standardima, kao što su: Direktive EU o zaštiti uzbunjivača (2019/1937), Konvencija UN protiv korupcije i Preporuke Saveta Evrope.
Zakon o zaštiti uzbunjivača precizno uređuje uzbunjivanje, postupak uzbunjivanja, prava uzbunjivača, obaveza državnih i drugih organa i organizacija i pravnih i fizičkih lica u vezi sa uzbunjivanjem, kao i druga pitanja od značaja za uzbunjivanje i zaštitu uzbunjivača.
Shodno članu 2. Zakona o zaštiti uzbunjivača, definisano je ko može biti uzbunjivač, šta znači uzbunjivanje, kao i to ko postupa po informaciji kojom se vrši uzbunjivanje.
Uzbunjivač je svako fizičko lice koje izvrši uzbunjivanje u vezi sa svojim radnim angažovanjem, postupkom zapošljavanja, korišćenjem usluga državnih i drugih organa, nosilaca javnih ovlašćenja ili javnih službi, poslovnom saradnjom i pravom vlasništva na privrednom društvu.
Uzbunjivač je fizičko lice koje prijavi uočene nepravilnosti kod poslodavca, bilo kao zaposleno lice, bivše zaposleno lice, saradnik ili volonter. Najčešćih stvari koje uzbunjivači prijavljuju uključuju: finansijske malverzacije, nezakonite ili neetičke poslovne prakse (mito, nameštanje tendera, sukob interesa ili lažno oglašavanje), zloupotreba radnih prava, ugrožavanje zdravlja i bezbednosti, kršenje propisa o zaštiti životne sredine, nelegalna upotreba poverljivih informacija, prevare u vezi s potrošačima, nepravilnosti u javnim nabavkama.
Uzbunjivanjem se smatra otkrivanje informacije o kršenju zakonskih propisa i akata, kršenju ljudskih prava, vršenju javnog ovlašćenja protivno svrsi zbog koje je povereno, otkrivanje informacije o opasnosti po život, javno zdravlje, bezbednost i životnu sredinu, kao i radi sprečavanja štete velikih razmera.
Uzbunjivanje može biti:
• interno uzbunjivanje (unutar organizacije ili firme),
• eksterno (nadležnim državnim organima kao što je Agencija za sprečavanje korupcije ili tužilaštvo),
• javno (medijima ili javnosti kada postoji neposredna opasnost po javni interes).
Otkrivanje informacija odnosno uzbunjivanje se odnosi na poslodavca ili odgovorno lice. Poslodavac je organ Republike Srbije, teritorijalne autonomije ili jedinice lokalne samouprave, koje je nosilac javnih ovlašćenja ili je javna služba, pravno lice ili preduzetnik, koji radno angažuje lica za rad i vršenje određenih funkcija. Odgovornim licem se smatra ono lice kome su u pravnom licu povereni određeni poslovi (upravljanje, poslovanje ili proces rada), kao i lice koje u državnom organu, organu teritorijalne autonomije i jedinice lokalne samouprave vrši određene dužnosti.
Zakonom je definisano i šta je štetna radnja, kao i to ko je nadležan da postupa po otkrivenim informacijama od strane uzbunjivača. Zakonodavac je propisao i preciznu proceduru za prijavu, vođenje postupka uzbunjivanja i zaštitu uzbunjivača.
Štetnom radnjom se, u skladu sa zakonom, smatra ona radnja kojom se svako činjenje ili nečinjenje u vezi sa uzbunjivanjem, uzbunjivačem ili licem koje ima pravo na zaštitu kao uzbunjivač, ugrožava ili povređuje pravo, odnosno kojim se ta lica stavljaju u nepovoljniji položaj. Pored samog uzbunjivača, štetnoj radnji ne može biti izloženo ni povezano lice – lice koje učini verovatnim da je prema njemu preduzeta štetna radnja zbog povezanosti sa uzbunjivačem (supružnici, rođaci).
Za postupanje po informaciji kojom se vrši uzbunjivanje, u skladu sa zakonom, je ovlašćen organ Republike Srbije, teritorijalne autonomije, jedinice lokalne samouprave ili nosilac javnih ovlašćenja.



