Nasilje u porodici je definisano kao ponašanje kojim jedan član porodice ugrožava telesni integritet, duševno zdravlje ili spokojstvo drugog člana porodice. Takvo ponašanje je zakonom zabranjeno i u postupanju sudova u porodičnim stvarima zauzima se nulta tolerancija prema porodičnom nasilju. Pored suda, organi starateljstva (centri za socijalni rad) su zaduženi za ovo pitanje.
Sud i centri za socijalni rad su zakonom obavezani na hitnost u postupanju kod porodičnih stvari,
kao što su porodično nasilje i
ugrožavanje prava i najboljih interesa deteta.
Hitnost postupka u vezi sa porodičnim odnosima postoji ako se odnosi na dete ili roditelja koji vrši roditeljsko pravo, te će sud, po pravilu, sprovesti postupak na najviše dva ročišta, gde će prvo ročište biti u roku od 15 dana od dana kada su tužba ili predlog primljeni u sudu, a drugostepeni sud će da donese odluku u roku od 30 dana od dana kada mu je dostavljena žalba.
Porodičnim zakonom je propisano da porodica uživa posebnu zaštitu države i da svako ima pravo na poštovanje svog porodičnog života. Takođe je propisano da je svako dužan da se rukovodi najboljim interesom deteta u svim aktivnostima koje se tiču deteta, a država ima obavezu da preduzima sve potrebne mere za zaštitu deteta od: zanemarivanja, fizičkog, seksualnog i emocionalnog zlostavljanja, svake vrste eksploatacije. Država, po zakonu, ima obavezu da poštuje, štiti i unapređuje prava deteta, dok je roditeljsko pravo regulisano zakonom tako da pripada majci i ocu zajedno i da su oba roditelja ravnopravna u vršenju svog roditeljskog prava.
Ono što je prisutno u sudskoj praksi i praksi centara za socijalni rad je češće izražena diskriminaciji oca kao roditelja.
Kada dođe do razvoda braka pred sudom, gde je dete sudskom odlukom povereno jednom od roditelja, advokat za porodično pravo će se starati da se ostvari ravnopravnost u vršenju roditeljskog prava, a koje se ostvaruje zakonskim odredbama koje kažu:
– da dete ima pravo da održava lične odnose sa roditeljem sa kojim ne živi,
– da pravo deteta da održava lične odnose sa roditeljem sa kojim ne živi može biti ograničeno samo sudskom odlukom kada je to u najboljem interesu deteta,
– da sud može doneti odluku o ograničavanju prava deteta da održava lične odnose sa roditeljem sa kojim ne živi ako postoje razlozi da se taj roditelj potpuno ili delimično liši roditeljskog prava ili u slučaju nasilja u porodici,
– da roditelj koji ne vrši roditeljsko pravo ima pravo i dužnost da izdržava dete, da sa detetom održava lične odnose i da o pitanjima koja bitno utiču na život deteta odlučuje zajednički i sporazumno sa roditeljem koji vrši roditeljsko pravo,
– da se pitanjima koja bitno utiču na život deteta smatraju naročito: obrazovanje deteta, preduzimanje većih medicinskih zahvata nad detetom, promena prebivališta deteta i raspolaganje imovinom deteta velike vrednosti.
Praksa advokata za porodično pravo je pokazala da je stručno mišljenje centara za socijalni rad, kada se donosi odluka ili preporuka kojem od roditelja u slučaju razvoda braka ili razlaza vanbračnih partnera, treba poveriti dete, u najvećem broju slučajeva je to majka. Mišljenje centara za socijalni rad se preklapa i sa sudskim presudama, tako da je otac, kao roditelj, često diskriminisan i ocenjen kao nepodoban za vršenje roditeljske dužnosti u smislu nastavka zajedničkog života sa detetom i nakon razvoda braka.
Dešava se da otac ispunjava sve uslove, zakonom predviđene, za vršenje svoje roditeljske dužnosti kao samostalnog roditelja, kao što su:
– visoka motivisanost za vršenje roditeljskog prava,
– spremnost da svoje životne obaveze podredi staranju o detetu,
– sposoban je da se stara o svim kućnim poslovima,
– sposobnost za pružanje detetu potrebne emocionalne i svake druge motivacije prilikom njegovog odrastanja,
sudovi će po preporuci i mišljenju centara za socijalni rad, dete poveriti majci.
Drugi, često prisutan model diskriminacije oca kao roditelja nakon razvoda braka, se ogleda u činjenici da je otac taj kojeg majka onemogućava ili opstruiše određen model viđanja oca sa decom i podnosi tužbu. Otac ne želi da otima decu u takvim situacijama, jer ne želi nasilje u porodici, ali je u isto vreme prisiljen da čeka sudsku presudu kojom se određuju njegova prava ili novi modeli viđanja sa detetom. Razočarenje koje otac tom prilikom doživljava, često dovode do stanja njegove uznemirenosti, a koje može da rezultira pogoršanim psihičkim stanjem oca, jer mu je ugroženo, narušeno ili onemogućeno da viđa svoje dete i ostvari i zadovolji svoje emotivne i psihološke potrebe kao otac.
