Skip to main content

U skladu sa Ustavom, svako ima pravo na rad i slobodan izbor rada u skladu sa zakonom. Nadalje, Ustavom je definisano da svako ima pravo na poštovanje dostojanstva svoje ličnosti na radu, bezbedne i zdrave uslove rada, potrebnu zaštitu na radu, ograničeno radno vreme, dnevni i nedeljni odmor, plaćeni godišnji odmor, pravičnu naknadu za rad i na pravnu zaštitu za slučaj prestanka radnog odnosa. Niko se tih prava ne može odreći.

Zakon o radu bliže i detaljnije uređuje radne odnose i prava i obaveze koji iz njega proizilaze. Saglasno zakonu, zaposleni ima pravo na zaradu, koja se sastoji od zarade za obavljeni rad i vreme provedeno na radu, zarade po osnovu doprinosa zaposlenog poslovnom uspehu poslodavca (nagrade, bonusi i sl.) i drugih primanja po osnovu radnog odnosa, u skladu sa opštim aktom i ugovorom o radu. Po prestanku radnog odnosa, poslodavac je u obavezi da zaposlenom isplati otpremninu. Otpremnina, zbog odlaska u penziju isplaćuje se u visini dve prosečne zarade u Republici, prema poslednjem objavljenom podatku republičkog organa nadležnog za poslove statistike. Otpremnina, po svojoj prirodi, predstavlja jednu od zakonom utvrđenih mera zaštite zaposlenih za čijim radom je prestala potreba, pri čemu je pravo na otpremninu Ustavom Republike Srbije i to članom 60 stav 4. definisano kao neotuđivo pravo kojeg se niko ne može odreći.

Ukoliko je tokom radnog odnosa, zaposleni imao pozajmice ili novčanu pomoć u preuzeću, nakon prestanka radnog odnosa, a prilikom isplate otpremnine, ne može se neisplaćen dug po navedenim osnovama naplatiti iz iznosa otpremnine, budući da je otpremnina neotuđivo pravo kojeg se niko ne može odreći, pa čak ni u slučaju da se zaposleni saglasi sa takvim načinom namirenja duga.

Sporovi iz radnog odnosa se često pokreću zbog neisplaćenih zarada, naknada zarada, socijalnih davanja, doprinosa i otpremnina od strane poslodavca. Kada je zaposleni suočen sa kršenjem Zakona o radu u pogledu njegovih prava iz radnog odnosa, poželjno je da se konsultuje sa advokatom. Advokat za radno pravo pruža pravne usluge, koje obuhvataju davanje stručnog mišljenja povodom radnih odnosa i svih zakonskih odredbi koji ga određuju. Advokat za radno pravo pruža pravnu zaštitu zaposlenima i vrši zastupanje zaposlenih u cilju zaštite od nezakonitih povreda njihovih prava od strane poslodavaca. Advokat za radno pravo može biti angažovan u slučaju naplate zaostalih potraživanja po osnovu zarada i drugih primanja iz radnog odnosa (otpremnina). Advokat za radno pravo zastupa zaposlene prilikom povrede prava kod nezakonitog otkaza, prilikom zlostavljanja na radu (mobing), prilikom regulisanja pitanja zdravstvenog osiguranja, penzijskog i invalidskog osiguranja, kao i zastupanje stranaka pred nadležnim organima. Kod prestanka radnog odnosa, advokat za radno pravo, prilikom podnošenja tužbe za povredu radnog prava, prikuplja potrebnu dokumentaciju i zastupa stranke pred nadležnim organima u cilju zaštite njihovih prava iz radnog odnosa.

Kroz sudsku praksu je dat primer radnog spora, čiji je predmet način isplate otpremnine, uz postojanje duga zaposlenog kod poslodavca po osnovu kredita i sredstva pomoći. Apelacioni sud u Beogradu dana 20.05.2021. godine doneo je presudu Gž1 464/21 u parnici iz radnog odnosa po tužbi tužilje AA protiv tuženog JP „Elektroprivreda Srbije“ iz Beograda, radi isplate, a odlučujući o žalbama protiv presude Prvog osnovnog suda u Beogradu kojom se potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P1 196/2020 od 4.11.2020. godine, u stavu prvom izreke, a žalba tuženog-protivtužioca u tom delu odbija, kao neosnovana. Takođe se ukida presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P1 196/2020 od 4.11.2020. godine, u stavu drugom i trećem izreke i predmet u tom delu vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje:

„Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P1 196/2020 od 4.11.2020. godine, stavom prvim izreke usvojen je tužbeni zahtev tužilje-protivtužene, pa je obavezan tuženi-protivtužilac da tužilji-protivtuženoj, na ime naknade štete zbog manje isplaćene otpremnine zbog odlaska u penziju, isplati iznos od 90.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 21.1.2017.godine, do isplate. Stavom drugim izreke usvojen je protivtužbeni zahtev tuženog-protivtužioca, pa je obavezana tužilja-protivtužena da mu isplati iznos od 90.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom i to na iznos od 62.500,00 dinara, počev od 30.12.2016. godine, do isplate, a na iznos od 28.000,00 dinara, počev od 12.3.2020. godine, do isplate. Stavom trećim izreke odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

Protiv navedene presude žalbu su blagovremeno izjavili tužilja- protivtužena i tuženi-protivtužilac, i to tužilja-protivtužena u odnosu na stav drugi i treći izreke iz svih zakonom propisanih razloga, a tuženi-protivtužilac u odnosu na stav prvi i treći izreke, zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava.

Ispitujući pravilnost i zakonitost ožalbene presude, u granicama ovlašćenja propisanih odredbom člana 386 Zakona o parničnom postupku (“Službeni glasnik RS” broj 72/11…18/20), Apelacioni sud u Beogradu, kao drugostepeni sud, našao je da je žalba tužilje-protivtužene osnovana, a žalba tuženog- protivtužioca delimično osnovana.

U postupku donošenja ožalbene presude, u odnosu na potvrđeni deo, nisu učinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka, propisane odredbom člana 374 stav 2 tačka 1, 2, 3, 5, 7. i 9. Zakona o parničnom postupku, na koje drugostepeni sud pazi po službenoj dužnosti, kao ni druge bitne povrede odredaba parničnog postupka, na koje se ukazuje u žalbi tuženog.

Prema činjeničnom stanju, utvrđenom u postupku donošenja ožalbene presude, tužilja je bila zaposlena kod tuženog, a radni odnos joj je prestao 30.12.2016.godine, po osnovu sporazuma o prestanku radnog odnosa tužilje. Tuženi je izvršio obračun otpremnine tužilji zbog odlaska u penziju, u visini od 342.468,00 dinara, od kog iznosa je odbijen iznos od 62.500,00 dinara, na ime neotplaćenog zajma za ogrev i zimnicu, kao i iznos od 28.000,00 dinara, na ime pozajmice od Fonda solidarnosti, pa je tužilji na ime otpremnine zbog odlaska u penziju, isplatio iznos od 251.968,00 dinara. Odlukom PD Drinsko-Limske HE br.375/1 od 13.3.2014. godine, odobren je zajam zaposlenima u cilju poboljšanja materijalnog položaja zaposlenih, svim zaposlenima koji su u radnom odnosu u PD Drinsko-Limske HE, Bajina Bašta, na dan isplate zajma, u iznosu od 62.500,00 dinara, i određeno je da će se otplata zajma vršiti u skladu sa dinamikom i načinom otplate zajma koji će se utvrditi naknadnim potpisivanjem aneksa uz Protokol, koji je potpisao JP EPS i Sindikat radnika EPS-a. Tačkom 6 navedene odluke je određeno da zaposleni kome prestane radni odnos pre isplate zajma, u obavezi je da neotplaćeni deo zajma vrati prilikom prestanka radnog odnosa. Pravni prethodnik tuženog je tužilji isplatio zajam u iznosu od 62.500,00 dinara. Iz zbirne Izjave od 13.3.2014. godine, prvostepeni sud je utvrdio da je tužilja svojeručnim potpisom potvrdila da je saglasna da nadležna služba obračuna u PD “Drinsko- Limske HE” d.o.o Bajina Bašta, prilikom obračuna i isplate mesečnog iznosa zarada zaposlenih od jedne zarade, odnosno naknade zarade, obustavlja pripadajući iznos na ime otplate rate zajma u skladu sa Protokolom o isplati zajma radnicima EPS-a. Dana 28.9.2016. godine, tuženi je tužilji isplatio pozajmicu u iznosu od 28.000,00 dinara iz Fonda solidarnosti. Odlukom o otpisu potraživanja po osnovu zajma zaposlenima u JP EPS i zavisnim privrednim društvima tuženog od 10.4.2017. godine, zaposlenima u JP EPS, kao poslodavcu, odnosno poslodavcu sledbeniku zaposlenih u bivšim zavisnim društvima koja su pripojena JP EPS, statusnom promenom od 1.7.2015. godine, odnosno 4.1.2016. godine, otpisuje se dug po osnovu zajma, koji je u cilju poboljšanja materijalnog položaja zaposlenih odobren Odlukom o odobravanju isplate zajma zaposlenima u PD RB Kolubara d.o.o. Lazarevac od 12.3.2014. godine, sa danom 13.4.2017. godine.

Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud je našao da je tužbeni zahtev tužilje osnovan, imajući u vidu da otpremnina predstavlja neotuđivo pravo svakog zaposlenog, da je tuženi kao poslodavac bio dužan da tužilji isplati otpremninu prilikom odlaska u penziju, u smislu člana 119 stav 1 tačka 1 Zakona o radu, koja spada u primanja iz radnog odnosa i koja se prema pravilima iz člana 105 stav 3 istog zakona, ne smatra zaradom, te da tuženi nije imao osnova da umanji otpremninu tužilje za iznos dugovanog iznosa zajma, pa je s pozivom na odredbe člana 105 stav 3, člana 119 stav 1 tačka 1 i člana 123 Zakona o radu, doneo odluku kao u stavu prvom izreke ožalbene presude. Kako je tužilja koristila zajam u iznosu od 62.500,00 dinara, po osnovu beskamatnog zajma, saglasno Odluci o odobravanju isplate zajma, kao i zajam iz Fonda solidarnosti u iznosu od 28.000,00 dinara, da navedene iznose nije vratila do dana prestanka radnog odnosa kod tuženog, odnosno da iznos primljenog zajma iz Fonda solidarnosti nije vratila do dana podnošenja protivtužbe sudu, kao i da se izjavom od 13.3.2014. godine, saglasila da neotplaćeni iznos zajma od 62.500.00 dinara, vrati tuženom, prilikom prestanka radnog odnosa, to je prvostepeni sud, primenom odredbi člana 557 i člana 562 Zakona o obligacionim odnosima, doneo odluku kao u stavu drugom izreke ožalbene presude. Odlučujući o prigovoru zastarelosti potraživanja istaknutom od strane tužilje, prvostepeni sud je našao da isti nije osnovan, s obzirom da je predmet protivtužbenog zahteva isplata zajma, na koji se primenjuje opšti rok zastarelosti od 10 godina, shodno odredbi člana 371 Zakona o obligacionim odnosima, koji rok je počeo teći danom prestanka radnog odnosa tužilje.

Na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, prvostepeni sud je u potvrđenom delu, pravilno primenio materijalno pravo, dajući za svoju odluku dovoljne i jasne razloge koje prihvata i ovaj sud u postupku njene žalbene kontrole.

Odredbom člana 119 stav 1 tačka 1 Zakona o radu (“Službeni glasnik RS” broj 24/05…75/2014), propisano je da je poslodavac dužan da isplati, u skladu opštim aktom, zaposlenom otpremninu pri odlasku u penziju, najmanje u visini dve prosečne zarade.

Prema odredbi člana 123 stav 1 Zakona o radu, poslodavac može novčano potraživanje prema zaposlenom naplatiti obustavljanjem od njegove zarade, samo na osnovu prvanosnažne odluke suda, u slučajevima utvrđenim zakonom ili uz pristanak zaposlenog.

U konkretnom slučaju, radi se o potraživanju neisplaćenog dela otpremnine. Otpremnina, po svojoj prirodi, predstavlja jednu od zakonom utvrđenih mera zaštite zaposlenih za čijim radom je prestala potreba, pri čemu je pravo na otpremninu Ustavom Republike Srbije i to članom 60 stav 4, definisano kao neotuđivo pravo kojeg se niko ne može odreći. U konkretnom slučaju, nije bilo sporno to da je tužilja dala tuženom izjavu kojom se obavezala da će, ukoliko joj radni odnos prestane pre isteka krajnjeg roka za otplatu zajma, neotplaćeni iznos zajma vratiti prilikom prestanka radnog odnosa. Međutim, iz sadržine navedene izjave, ne može se izvesti zaključak da je tužilja dala saglasnost da se njena otpremnina umanji za preostali dug po osnovu ugovora o zajmu, s obzirom da tako nešto nije bilo izričito predviđeno ovom izjavom, već se ovakvom izjavom tužilja obavezala da neisplaćeni iznos zajma vrati prilikom prestanka radnog odnosa. Međutim, čak i da je tužilja dala izjavu kojom se odriče od prava na otpremninu u određenom delu, ni u tom slučaju tuženi ne bi imao mogućnost da tužilji izvrši umanjenje otpremnine, upravo iz razloga na koje je prethodno ukazano, a koji se odnosi na nemogućnost odricanja od prava na otpremninu.

Prema opšteobavezujućem pravnom shvatanju Ustavnog suda iskazanog u odlukama Už br.177/2007 od 4.6.2009. godine, Už br.798/2009 od 17.11.2011. godine i Už br.5107/2010 od 20.11.2013. godine, donetim po ustavnim žalbama drugih lica u istovrsnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, isplata otpremnine predstavlja jedan od zakonom utvrđenih oblika pravne zaštite zaposlenih u slučaju prestanka radnog odnosa, kojeg se u smislu člana 60 stav 4 Ustava RS, niko ne može odreći.

Cenjeni su navodi žalbe tuženog da je otpremnina novčano potraživanje kojeg se zaposleni može odreći otpuštanjem duga, ali nalazi da su ovi navodi neosnovani, imajući u vidu odredbu člana 60 stav 4 Ustava Republike Srbije, kojom je pravo na otpremninu definisano kao neotuđivo pravo kojeg se niko ne može odreći.

Nije od značaja navod žalbe tuženog da je tužilja sporazumno raskinula radni odnos, zbog čega je socijalni momenat koji tretira Ustavni sud deplasiran, a ovo iz razloga što je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je tuženi tužilji isplatio otpremninu zbog odlaska u penziju.

Neosnovan je navod žalbe da je prvostepeni sud, donoseći odluku kao u stavu prvom izreke, učinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka, jer je izreka pobijane presude u suprotnostima sa sadržinom izvedenih dokaza, s obzirom da je presuda razumljiva i nema nedostataka zbog kojih se nije mogla ispitati. Osim toga, činjenično stanje je pravilno i potpuno utvrđeno i pravilno je primenjeno materijalno pravo, pa su navodi žalbe i u tom smislu neosnovani.

Pravilna je i odluka o kamati, u stavu prvom izreke, jer je doneta pravilnom primenom odredbi člana 277 i člana 278 Zakona o obligacionim odnosima, a žalba tuženog ne sadrži posebne razloge koji se odnose na dosuđenu zakonsku zateznu kamatu.

Međutim, zaključak ožalbene presude, u odnosu na stav drugi izreke se za sada ne može prihvatiti, s obzirom da je u tom delu, usled pogrešne primene materijalnog prava činjenično stanje ostalo pogrešno i nepotpuno utvrđeno.

Odredbom člana 19 stav 2 Zakona o radu, propisano je da posredna diskriminacija postoji kada određena naizgled neutralna odredba, kriterijum ili praksa, stavlja ili bi stavila u nepovoljniji položaj u odnosu na druga lica zaposlenog zbog određenog svojstva, statusa, opredeljenja ili uverenja iz člana 18 ovog zakona, dok je prema odredbi člana 20 stav 1 tačka 2 istog zakona, diskriminacija zabranjena u odnosu na uslove rada i sva prava iz radnog odnosa.

Naime, suprotno zaključku prvostepenog suda, kao korisnik beskamatnog zajma po odluci tuženog od 13.3.2014. godine, tužilja ne može biti stavljena u nepovoljniji položaj u odnosu na ostale korisnike istog zajma samo na osnovu činjenice da joj je zbog ispunjenja uslova za starosnu penziju u međuvremenu prestao radni odnos.

Međutim, da bi se utvrdilo da li je tužilja kao korisnik zajma tuženog bila stavljena u nepovoljniji položaj u odnosu na ostale korisnike istog zajma, kojima je dug po osnovu zajma otpušten Odlukom o otpisu potraživanja po osnovu zajma zaposlenima kod tuženog od 10.4.2017. godine, bilo je nužno razjasniti da li je tuženi, pre donošenja Odluke o otpustu duga, tužilji i drugim zaposlenima vršio odbijanje od zarade na ime odobrenog zajma ili nije, a ovo imajući u vidu da je Protokolom o isplati zajma od 12.3.2014. godine, u članu 4 predviđeno da će uslovi i način vraćanja zajma biti naknadno utvrđeni u skladu sa Sporazumom koji će zaključiti tuženi i Sindikat radnika EPS-a, najkasnije do 1. juna 2014. godine, pa s tim u vezi prvostepeni sud nije utvrdio da li je takav sporazum zaključen i ako jeste da li je po takvom sporazumu vršena obustava rate za otplatu zajma zaposlenima koji su zajam uzeli.

Osim toga, prvostepeni sud nije utvrdio po kom osnovu je tuženi isplatio tužilji zajam Fonda solidarnosti Sindikalne organizacije, s obzirom da je tužilja molbu za dodelu zajma podnela Fondu solidarnosti HE Nova Varoš, shodno članu 18 Pravilnika o radu Fonda solidarnosti, a prvostepeni sud nije utvrdio da li je i ako jeste, kojim aktima tuženog regulisano pravo na isplatu zajma iz navedenog Fonda, kao i uslovi i rokovi vraćanja navedenog zajma, odnosno da li je tužilja u obavezi da navedeni zajam u iznosu od 28.000,00 dinara, vrati Fondu solidarnosti sindikalne organizacije ili tuženom, zbog čega je ožalbena presuda morala biti ukinuta i u ovom delu stava drugog izreke.

Ukinuta je i odluka o troškovima parničnog postupka, sadržana u stavu trećem izreke ožalbene presude, jer u ovom delu odluka zavisi od konačnog ishoda spora.

Radi toga, potrebno je da prvostepeni sud u ponovnom postupku, postupi po primedbama iznetim u razlozima ovog rešenja, pravilno utvrdi činjenično stanje, pa će nakon pravilne primene materijalnog prava ponovo odlučiti o tužbenom zahtevu tuženog- protivtužioca.

Saglasno izloženom, a na osnovu odredbi člana 390 i člana 392 stav 2 Zakona o parničnom postupku (“Službeni glasnik RS” broj 72/11…18/20), odlučeno je kao u izreci.“

Izvor: Apelacioni sud, Beograd 20.5.2021. godine – Gž1 464/21.