Krivično pravo je pravna grana koja se bavi zaštitom najvećih vrednosti određenog društva. Krivično pravo je sistem zakonskih pravnih propisa kojima se utvrđuju uslovi za primenu kazni i drugih krivičnih sankcija prema učiniocima krivičnih dela, a u cilju zaštite društvenog i ekonomskog uređenja određene države. Krivično pravo štiti integritet i bezbednost lica, države, imovine ili privrednih subjekata.

Funkcija krivičnog (kaznenog) prava je zaštita u domenu države, kao entiteta, koji ima isključivo pravo kažnjavanja (ius puniendi). Krivično pravo je zakonsko pravo, što znači da pravo na kažnjavanje isključivo pripada državi.

Krivično pravo ima za cilj da propisanim pravnim normama reguliše određena ponašanja kao krivična dela i ujedno propisuje krivične sankcije za ta dela,

kao i uslove za njihovu primenu prema učiniocima krivičnih dela.

Krivično pravo se deli na:
• materijalno krivično pravo (krivično pravo u užem smislu),
• krivično procesno pravo,
• krivično izvršno pravo.

Krivično pravo ima dva pravna izvora:
1. Osnovni izbor krivičnog prava je Zakonik o krivičnom postupku usvojen 2011. godine. Suština Zakonika o krivičnom postupku je da on utvrđuje pravila sa ciljem da niko nevin ne bude osuđen, a da se učiniocu krivičnog dela izrekne krivična sankcija pod uslovima koje predviđa krivični zakon i na osnovu zakonito sprovedenog postupka.
2. Dopunski izvor krivičnog prava su oni zakonski propisi koji sadrže pojedine odredbe koje se odnose na krivično pravo, odnosno odnose se na pojedine krivičnoprocesne subjekte, a u svojoj osnovi regulišu materiju drugih pravnih područja. Najznačajniji sporedni izvori krivičnog prava su: Zakon o uređenju sudova, Zakon o javnom tužilaštvu, Zakon o maloletnim učiniocima krivičnih dela i krivičnopravnoj zaštiti maloletnika, Zakon o policiji, pravila koja se odnose na branioca, pravni akt kojima se rešava problematika službenog jezika, pravila međunarodnog prava i druga pravila koja imaju značenje i za krivični postupak.

Formalni izvor krivičnog procesnog prava su oni pravni akti koji sadrže krivičnopravne norme kojima se društveni odnosi prinudno uređuju, bilo da se određena ponašanja zabranjuju ili se nalažu, odnosno oni pravni akti kojima se određuju krivična dela i krivične sankcije. U materijalnom smislu gledano izvor krivičnog procesnog prava su sami društveni odnosi regulisani putem krivičnopravnih normi.

Prema Krivičnom zakoniku krivično delo se definiše kao ono delo koje je zakonom predviđeno kao krivično delo, koje je protivpravno i koje je skrivljeno.

Sredstva krivičnopravne zaštite su krivične sankcije. Krivične sankcije su mere koje društvo prinudno primenjuje prema učiniocu krivičnog dela. Krivica za učinjeno krivično delo postoji ako je učinilac u vreme kada je učinio krivično delo bio uračunljiv i postupao sa umišljajem, pri čemu počinilac tog dela mora biti svestan da je njegovo delo zabranjeno. Krivično delo je učinjeno sa krivicom i ako je učinilac postupao iz nehata, ukoliko zakon to izričito predviđa. Krivične sankcije, koje su Krivičnim zakonikom propisane, obuhvataju: kazne, mere upozorenja, mere bezbednosti i vaspitne mere.

Krivično pravo razlikuje subjekte krivičnog prava. Subjekti mogu biti aktivni (učinioci) i pasivni (ugroženi, povređeni). Zakonom o prekršajima kao subjekti su određeni:
• fizičko lice,
• pravno lice,
• odgovorno lice u pravnom licu,
• odgovorno lice u državnom organu, organu teritorijalne autonomije ili jedinice lokalne samouprave,
• preduzetnik (fizičko lice koje obavlja zakonom dozvoljenu privrednu delatnost radi sticanja dobiti).
Fizičko lice može biti izvršilac svakog prekršaja, dok pravno lice i odgovorno lice u pravnom licu mogu izvršiti samo prekršaje u oblasti privrednog i finansijskog poslovanja.

Krivično pravo, kao grana pozitivnog zakonodavstva, sistemom pravnih propisa uređuje krivični postupak. Krivično pravo reguliše pitanja koja se odnose na postupak u kojem se utvrđuje krivična odgovornost sa ciljem da se reši krivična stvar koja je predmet postupka (causa criminalis), odnosno krivičnog dela koje je predmet optužnice. Pored suda, u krivičnom postupku, su najznačajniji oni koji vrše funkciju optužbe, javni tužioci i funkciju odbrane, odnosno advokati za krivično pravo.

Slavica Janjić

Advokat Slavica Janjić, diplomirani pravnik, rođena 1964. godine u Aranđelovcu, završila Pravni fakultet. Za vreme studija, radi kao sudija porotnik u Osnovnom sudu Aranđelovac. Položen pravosudni ispit i specijalističke studije iz poreske oblasti na Pravnom fakultetu u Beogradu. Završena obuka za medijatora i upisana u Registar posrednika Ministarstva pravde. Član Advokatske komore Srbije i Advokatske komore Beograda. Tečno govori engleski jezik i poseduje napredno znanje u korišćenju PC softvera (Internet, Office itd.). Od 1993. godine do 2001. radila u firmi „Šomot“ a.d. Aranđelovac, gde se od početka rada bavila rukovodećim pravnim poslovima. Od 2001. godine je šef pravne službe i zastupnik JP za planiranje i izgradnju opštine Aranđelovac. Tokom perioda rada u ovoj firmi se aktivno bavila: saradnjom sa državnim organima, izradom opštih akata preduzeća, izradom ugovora o komunalnom opremanju zemljišta i drugih ugovora. Naročito se bavila svim pravnim pitanjima vezanim za nepokretnosti, a posebno gradskim građevinskim zemljištem. Predsednik ili član u više komisija za javne nabavke, kao i član više upravnih i nadzornih odbora, pružila stručnu pomoć većem broju stranih kompanija prilikom osnivanja i rada u R. Srbiji. Sve vreme rada, kako u firmi „Šomot“ a.d. Aranđelovac, tako i u JP za planiranje i izgradnju opštine Aranđelovac intenzivno se bavila radom sa strankama, vezano za pravne oblasti pomenutih preduzeća. Član je Udruženja pravnika u privredi, kao i osnivač i član Udruženja za mirno rešavanje sporova medicinskih profesionalaca i pacijenata – UMIP. Advokat Slavica Janjić pruža usluge u gotovo svim oblastima prava.