Skip to main content

Krivično procesno pravo, kao grana pozitivnog zakonodavstva, predstavlja sistem pravnih propisa kojima se uređuje krivični postupak. Krivično procesno pravo reguliše pitanja koja se odnose na postupak u kojem se utvrđuje krivična odgovornost sa ciljem da se reši krivična stvar koja je predmet postupka (causa criminalis), odnosno krivičnog dela koje je predmet optužnice, a o čemu odluku donesi krivični sud (vodi krivični postupak i time vrši svoju osnovnu procesnu funkciju). U okviru samog krivičnog postupka se vrše određene pravne radnje i od strane drugih krivičnoprocesnih subjekata, koji time realizuju svoja krivičnoprocesna prava i dužnosti. Pored suda, u krivičnom postupku, su najznačajniji oni koji vrše funkciju optužbe, javni tužioci i funkciju odbrane, odnosno advokati za krivično pravo.

Osnovna obeležja krivičnog procesnog prava su: krivičnoprocesni subjekt, krivičnoprocesna radnja, krivičnoprocesni odnos, predmet krivičnog procesnog prava i zadatak krivičnog procesnog prava.

Kako je krivično procesno pravo zakonsko pravo jedini izvor su zakoni koje su doneli nadležni zakonodavni organi, kao i ratifikovani međunarodni ugovori. Iz navedenog sledi da običaji, doktrina i sudska praksa nisu izvor krivičnog procesnog prava.

Formalni izvor krivičnog procesnog prava su oni pravni akti koji sadrže krivičnopravne norme kojima se društveni odnosi prinudno uređuju, bilo da se određena ponašanja zabranjuju ili se nalažu, odnosno oni pravni akti kojima se određuju krivična dela i krivične sankcije. U materijalnom smislu gledano izvor krivičnog procesnog prava su sami društveni odnosi regulisani putem krivičnopravnih normi.

Izvori krivičnog procesnog prava mogu biti:

1. osnovni (neposredni),

2. dopunski (sporedni).

Osnovni izbor krivičnog procesnog prava u Republici Srbiji je Zakonik o krivičnom postupku usvojen 2011. godine. Suština Zakonika o krivičnom postupku je da on utvrđuje pravila sa ciljem da niko nevin ne bude osuđen, a da se učiniocu krivičnog dela izrekne krivična sankcija pod uslovima koje predviđa krivični zakon i na osnovu zakonito sprovedenog postupka.

Dopunski izvori krivičnog procesnog prava su oni zakonski propisi koji sadrže pojedine odredbe koje se odnose na krivično procesno pravo, odnosno odnose se na pojedine krivičnoprocesne subjekte, a u svojoj osnovi regulišu materiju drugih pravnih područja. Najznačajniji sporedni izvori krivičnog procesnog prava su: Zakon o uređenju sudova, Zakon o javnom tužilaštvu, Zakon o maloletnim učiniocima krivičnih dela i krivičnopravnoj zaštiti maloletnika, Zakon o policiji, pravila koja se odnose na branioca, pravni akt kojima se rešava problematika službenog jezika, pravila međunarodnog prava i druga pravila koja imaju značenje i za krivični postupak.

Međunarodna krivičnopravna pomoć, u našem pravu, je uređena posebnim zakonima:
1. Zakonom o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima,
2. Zakonom o saradnji sa Međunarodnim krivičnim sudom.

Pored navedenih izvora vezanih za međunarodno krivično pravo, postoje i drugi od uticaja na krivičnoprocesno zakonodavstvo. U tom smislu su najznačajniji Evropska konvencija o ljudskim pravima i praksa Evropskog suda za ljudska prava. Evropska konvencija o ljudskim pravima, sa stanovišta krivičnog prava, sadrži sledeće garancije: zabranu mučenja, zabranu smrtne kazne, pravo na slobodu i bezbednost ličnosti, pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, pravo na pravično suđenje, pravo na delotvorni pravni lek, kažnjavanje samo na osnovu zakona (načelo legaliteta).