Skip to main content

Kumulacija, kao pravni institut prisutan u parničnom postupku, se javlja u vidu objektivne i subjektivne kumulacije.

Subjektivna kumulacija je modalitet tužbe gde dolazi do kumulacija subjekata u tužbi,

bilo na strani tužilaca ili na strani tuženih.

Pravni termin, koji se koristi kada je reč o subjektivnoj kumulaciji, je i suparničarstvo. Suparničarstvo označava postojanje više subjekata u istoj ulozi u tužbenom parničnom postupku (suparničara).

Subjektivna kumulacija ili suparničarstvo u tužbi je regulisano i uređeno Zakonom o parničnom postupku.

Prema zakonu, subjektivna kumulacija (suparničarstvo) se može javiti u dva slučaja:
– više tužilaca podnosi tužbu protiv istog tuženog (aktivno suparničarstvo),
– istom tužbom se obuhvata više tuženih lica (pasivno suparničarstvo).

Pravne karakteristike subjektivne kumulacije:
• ukoliko je prisutno više tužbi, njihov broj je jednak broju lica u istoj stranačkoj ulozi,
• broj parnica i procesnih odnosa je jednak broju suparničara,
• svaki suparničar je u parnici samostalna stranka i njegove radnje ili propuštanja ne koriste niti štete drugim suparničarima,
• ukoliko postoji više parnica istog suparničara, one se vode pred sudom kao jedna parnica,
• može se javiti u trenutku podizanja tužbe,
• može se javiti ukoliko dođe do proširenja tužbe tokom parničnog postupka (lice koje pristupa tužbi, odnosno na koje se tužba proširuje mora da primi parnicu u onom stanju u kome se ona nalazi u trenutku stupanja u parnicu),
• nije obavezujućeg karaktera,
• doprinosi ekonomičnosti procesnim sistemima,
• doprinosi pravnoj sigurnosti tako što se jednoobrazni uslovi postupka primenjuju za sve suparničare obuhvaćene istim faktičkim i pravnim situacijama.

Zakonom su jasno određeni uslovi kada je subjektivna kumulacija u tužbi dozvoljena. Više lica mogu jednom tužbom da tuže, odnosno da budu tuženi (suparničari) ako:
1) su u pogledu predmeta spora u pravnoj zajednici ili ako njihova prava, odnosno obaveze proističu iz istog činjeničnog i pravnog osnova;
2) su predmet spora zahtevi, odnosno obaveze iste vrste koji se zasnivaju na bitno istovrsnom činjeničnom i pravnom osnovu i ako postoji stvarna i mesna nadležnost istog suda za svaki zahtev i za svakog tuženog;
3) je to zakonom propisano.

Vrste suparničarstva:
a) materijalno suparničarstvo (prisutno u situaciji kada su suparničari u pogledu predmeta spora u pravnoj zajednici ili njihova prava odnosno obaveze proističu iz istog činjeničnog stanja i istog pravnog osnova),
b) formalno suparničarstvo (prisutno je kada su predmet spora zahtevi odnosno obaveze iste vrste, a koji se zasnivaju na istovrsnom ili sličnom činjeničnom stanju i istom odnosno sličnom pravnom osnovu),
c) zakonsko suparničarstvo (suparničarstvo koje je određeno zakonom),
d) suparničarstvo sa eventualno tuženim (prisutno u slučaju kada se traži da tužbeni zahtev bude usvojen prema sledećem tuženom, ukoliko on ne bude usvojen prema onome koji je u tužbi naveden pre njega, a koje je dozvoljeno samo ako prema svakom od tuženih tužilac postavlja isti zahtev ili ako prema pojedinim od tuženih ističe različite zahteve koji su u međusobnoj vezi, a za svaki zahtev isti sud je stvarno i mesno nadležan),
e) prosto suparništvo (javlja se ukoliko nije uspostavljen nikakav poseban odnos između suparničara, bilo da su na istoj strani kao tužioci ili da su na strani koja je tužena, te svaki prost suparničar je samostalan kao stranka u parničnom postupku),
f) jedinstveno suparničarstvo (kada je prisutan odnos koji je za sve učesnike zajednički tako da po prirodi stvari takav odnos može biti utvrđen samo na traženje svih protiv svih, kao što su tužbe za utvrđivanje očinstva ili materinstva).

U toku parničnog postupka može doći do prestanka subjektivne kumulacije odnosno suparničarstva. Do prestanka suparničarstva dolazi kada:
– sud utvrdi da nisu ispunjeni zakonski uslovi za subjektivnu kumulaciju,
– dođe do razdvajanja parnica,
– povlačenjem tužbe jednog od suparničara ili povlačenjem tužbe prema jednom od suparničara,
– poravnanjem između suparničara,
– stupi na snagu delimična presuda kod aktivnog ili pasivnog suparničarstva.

Nužno suparničarstvo nije postojalo kao poseban institut u prethodnom Zakonu o parničnom postupku, ali je postojalo u posebnim zakonima, sudskoj praksi, kao i u pravnoj teoriji. Nužno suparničarstvo je poseban vid jedinstvenog suparničarstva. Npr. tužbom za utvrđenje ništavosti ugovora, zbog prirode pravnog odnosa moraju se obuhvatiti obe ugovorne strane (ponekad svi naslednici ugovorne strane), kao lica koja su učesnici materijalnopravnog odnosa. Kako se zbog prirode pravnog odnosa spor može rešiti samo na jednak način prema svim suparničarima, jer se ne može desiti da je ugovor ništav samo prema jednom saugovaraču, kao suparničaru, a da je prema drugom punovažan, pa se tužbeni zahtev mora ili usvojiti ili odbiti prema oba tužena, reč je o jedinstvenim suparničarima koji su istovremeno i nužni. Neoznačavanje svih nužnih suparničara u tužbi dovodi do odbijanja tužbenog zahteva zbog nepotpune materijalne legitimacije.