Ukoliko potrošač nije zadovoljan robom koju su kupili ili uslugom koju je trgovac pružio, može pokrenuti tužbu. Pokretanjem tužbe nastaje potrošački spor, kao važan segment politike zaštite potrošača.
Potrošač može podneti tužbu ukoliko: prodavac (trgovac) nije odgovorio na reklamaciju u roku ili je izostao odgovor na reklamaciju nevezano za rok, trgovac je dao negativan odgovor na reklamaciju, (odbio je zahtev potrošača) ili ukoliko je povređeno neko drugo pravo koje potrošač ima u skladu sa Zakonom o zaštiti potrošača.
Za pokretanje potrošačkog spora bitan element je taj, da je spor pokrenut u zakonom predviđenom roku. Ako je nesaobraznost nastala u prvih šest meseci od kupovine robe ili pružanja usluga, pretpostavlja se da je postojala u trenutku kupovine, osim ako je to u suprotnosti s prirodom robe i prirodom konkretne nesaobraznosti.
Potrošački spor je definisan i uređen Zakonom o parničnom postupku (ZPP), kao i Zakonom o zaštiti potrošača (ZZP).
Prema Zakonu o zaštiti potrošača, potrošački spor se definiše kao domaći ili prekogranični spor koji proizlazi iz ugovornog ili vanugovornog odnosa potrošača i trgovca. Domaći spor je svaki potrošački spor u kom u vreme zaključenja ugovora potrošač ima prebivalište ili boravište, a trgovac sedište ili izdvojen organizacioni deo u Republici Srbiji. Za prekogranični spor se kaže da je to svaki onaj potrošački spor u kom u vreme zaključenja ugovora trgovac ima sedište ili izdvojen organizacioni deo u Republici Srbiji, a potrošač nema ni prebivalište ni boravište u Republici Srbiji. Prema istom zakonu (ZZP) sudovi nadležni za rešavanje potrošačkih sporova su dužni da vode evidenciju potrošačkih sporova, a potrošač ne plaća sudsku taksu za tužbu i presudu, u smislu zakona kojim se uređuje parnični postupak, ako vrednost predmeta spora ne prelazi iznos od 500.000 dinara.
Prema Zakonu o parničnom postupku (ZPP)
potrošački spor je svaki spor koji proizilazi iz ugovornog odnosa potrošača i trgovca,
na koji se primenjuju posebna pravila parničnog postupka.
U slučaju pokretanja potrošačkog spora, teret dokazivanja je na trgovcu, odnosno tuženom u sporu.
Na postupak u potrošačkim sporovima, prema Zakonu o parničnom postupku, shodno se primenjuju odredbe ovog zakona, ako zakonom nije drugačije propisano. Ako se zbog složenosti predmeta postupka, ili predloženih dokaza, potrošački spor ne može raspraviti, sud donosi rešenje da se postupak nastavi po pravilima opšteg parničnog postupka.
Pravne karakteristike potrošačkih sporova (ZPP):
– u postupku o potrošačkim sporovima tužba se ne dostavlja na odgovor,
– tuženom se uz poziv za glavnu raspravu dostavlja i tužba,
– u postupku se ne zakazuje i ne održava pripremno ročište,
– najkasnije u roku od 30 dana od dana prijema tužbe u sud se zakazuje i održava ročište za glavnu raspravu,
– sud upozorava stranke da u postupku treba da sve činjenice i dokaze iznesu do zaključenja prvog ročišta za glavnu raspravu, da u žalbi protiv presude ne mogu da iznose nove činjenice i predlažu nove dokaze, kao i da odluka može da se pobija samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primene materijalnog prava,
– presuda se objavljuje odmah po zaključenju glavne rasprave i sadrži utvrđeno činjenično stanje, navođenje dokaza na osnovu kojih je ono utvrđeno i propise na kojima je sud zasnovao presudu,
– dozvoljena je posebna žalba samo protiv rešenja kojim se okončava postupak,
– rok za podnošenje žalbe protiv presude je osam dana od dana objavljivanja presude, odnosno od dostave ako je presuda dostavljena stranci.
Tužba po potrošačkom sporu se smatra povučenom ukoliko tužilac ne dođe na ročište za glavnu raspravu, a uredno je pozvan. U slučaju da tuženi ne dođe na ročište za glavnu raspravu, a uredno je pozvan, sud će da održi ročište i odluči na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja.