Skip to main content

Nasleđivanje je u Republici Srbiji regulisano i uređeno Zakonom o nasleđivanju. Shodno odredbama zakona, naslediti se može na osnovu zakona i na osnovu zaveštanja (testamenta). Naslediti može samo ono lice koje je živo u trenutku ostaviočeve smrti i pravno lice po osnovu zaveštanja, ako posebnim propisima nije drugačije određeno.

Nasleđivanje nije moguće ukoliko je lice nedostojno nasleđivanja. Nedostojnost za nasleđivanje je institucija naslednog prava po kojoj određeno lice po sili zakona gubi pravo na nasleđivanje. Između nesposobnosti i nedostojnosti za nasleđivanje se pravi razlika i to tako da se nesposobnost za nasleđivanje smatra gubitkom mogućnosti za nasleđivanje koliko lice nije živo (ili začeto) u trenutku smrti ostavioca. Za razliku od nesposobnosti za nasleđivanje, nedostojnost se vezuje za krivicu lica koje je potencijalni naslednik. Nedostojnost za nasleđivanje deluje bez obzira na osnov pozivanja na nasleđe – fizičko ili pravno lice ne dobija ništa u nasleđe ni po zakonu ni po testamentu.

Zakon o nasleđivanju je jasno odredio zakonske granice, kada se lice smatra nedostojnim za ostvarivanje naslednog prava.

Lice nije dosledno za nasleđivanje prema članu 4. Zakona o nasleđivanju ukoliko je:

  • umišljajno usmrtio ostavioca ili je to pokušao;
  • prinudom, pretnjom ili prevarom naveo ostavioca da sačini ili opozove zaveštanje ili neku njegovu odredbu ili ga je u tome sprečio;
  • u nameri sprečavanja ostaviočeve poslednje volje uništio ili sakrio njegovo zaveštanje ili ga je falsifikovao;
  • teže ogrešio o zakonsku obavezu izdržavanja ostavioca ili mu je uskratio nužnu pomoć.

Sud je u obavezi da na nedostojnost za nasleđivanje pazi po službenoj dužnosti. Kada se utvrdi da je neko nedostojan za nasleđivanje, isključuje se iz postupka za nasleđivanje, te se na nasleđe pozivaju potomci ostavioca primenjujući pravo predstavljanja u slučaju testamentalnog nasleđivanja, dok se kod zakonskog nasleđivanja poziva supstitut (zakonski naslednik). Nedostojnost za nasleđivanje prestaje pod određenim propisanim okolnostima – ostavilac može oprostiti nedostojnost i to u obliku potrebnom za zaveštanje. Nedostojnost za nasleđivanje ne smeta potomcima nedostojnog i oni nasleđuju kao da je nedostojan umro pre ostavioca.

Advokat za nasledno pravo pruža pravne savete klijentima o postupku proglašavanja nedostojnosti i posledicama tog postupka i pokreće postupak za proglašenje nekog nedostojnim nasleđivanja. Advokat za nasledno pravo priprema potrebnu dokumentaciju i podnosi zahtev nadležnom sudu. U sudskom postupku advokat za nasledno pravo zastupa klijenta, iznosi argumente, dokaze i svedočenja koja podržavaju tvrdnju o nedostojnosti za nasleđivanje. Advokat za nasledno pravo nadalje istražuje i prikupljana potrebne dokaza na okolnosti koje bi mogle biti osnova za proglašenje nedostojnosti (krivičnih dela, zlostavljanja, prevara pokojnik).

Sva pravna dokumenta, koja su vezana za nedostojnost za nasleđivanje sastavlja advokat za nasledno pravo. U slučaju da je neko lice proglašeno nedostojnim za nasleđivanje, advokat za nasledno može pomoći u obradi imovine i raspodeli nasleđa prema važećim zakonima i testamentu. Ukoliko je doneta odluka o nedostojnosti, advokat za nasledno pravo pruža pravnu pomoć klijentu za podnošenje žalbe ili odgovora na podnetu žalbu.

Primer iz sudske prakse, koji se bavi institutom nedostojnosti za nasleđivanje se može sagledati kroz Presudu Apelacionog suda u Kragujevcu (broj: Gž-1208/19 od 19.09.2019. godine) u pravnoj stvari tužilje „AA“ iz …, koju zastupa punomoćnik Radica Stokić – Jevtić, advokat iz …, protiv tuženog „BB“ iz …, koga zastupa punomoćnik Živomir Rajčić, advokat iz …, radi nedostojnosti za nasleđivanje, vrednost predmeta spora 100.000,00 dinara, odlučujući o žalbi tužilje izjavljenoj na presudu Osnovnog suda u Požarevcu P.br. 352/18 od 20.02.2018. godine, u sednici veća održanoj dana 19.09.2019. godine, gde doneta presuda da se presuda Osnovnog suda u Požarevcu P.br. 352/18 od 20.02.2018. godine, u stavu 1. izreke, preinačuje i odbija se tužbeni zahtev tužilje „AA“ iz …, kojim je predložila da sud donese presudu kojom će se utvrditi da je tuženi „BB“ iz … nedostojan za nasleđivanje pokretne i nepokretne imovine iza smrti svoje majke, sada pok. „VV“, bivše iz …, upisane u list nepokretnosti broj … i …, oba za KO …, kao i u list nepokretnosti. Istom Presudom Apelacionog suda se tužilja obavezuje da tuženom, na ime naknade troškova parničnog postupka, isplati iznos od 112.500,00 dinara, u roku od 15 dana od dana prijema presude, pod pretnjom izvršenja.“

Iz obrazloženja:

„Presudom Osnovnog suda u Požarevcu P.br. 352/18 od 20.02.2018. godine, stavom 1, usvaja se tužbeni zahtev tužilje „AA“ iz …, te se utvrđuje da je tuženi „VV“ iz … nedostojan za nasleđivanje pokretne i nepokretne imovine iza smrti svoje majke, sada pok. „VV“, bivše iz …, upisane u list nepokretnosti broj … i …, oba za KO …, kao i u list nepokretnosti broj … za KO ….

Stavom 2. obavezuje se tuženi da tužilji naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 159.600,00 dinara, u roku od 15 dana od dana pravnosnažnosti presude, pod pretnjom prinudnog izvršenja.

Protiv navedene presude tuženi je, blagovremeno, preko punomoćnika, izjavio žalbu, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava.

Ispitujući osporenu presudu, u smislu čl. 386 ZPP, apelacioni sud je zaključio:

Žalba je osnovana.

Osporena presuda nije doneta uz bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 374 st. 2 tač. 1-3, 5, 7 i 9 ZPP, koje apelacioni sud ispituje po službenoj dužnosti, a na druge bitne povrede se navodima žalbe konkretno ne ukazuje.

Prvostepeni sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, ali je iz utvrđenog činjeničnog stanja izveo nepravilan zaključak o postojanju drugih činjenica na kojima je zasnovao presudu, te pogrešno primenio materijalno pravo, a na šta se navodima žalbe osnovano ukazuje.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tuženi „BB“ oženio se 1989. godine, a 1990. godine napustio je sa suprugom domaćinstvo svojih roditelja i preselio se u domaćinstvo tašte sa porodicom. Od 1990. godine do početka 1996. godine tuženi „BB“ nije imao nikakvog kontakta ni razgovora sa majkom „VV“. Tokom prve polovine 1996. godine do sredine 1996. godine, tuženi je povremeno dolazio jednom do dva puta mesečno u domaćinstvo gde je njegova majka živela u vanbračnoj zajednici sa trećim licem. Od sredine 1996. godine do 14.01.1997. godine ponovo je prekinut svaki kontakt između tuženog „BB“ i pok. „VV“. Dana 14.01.1997. godine došlo je do pogibije rođenog brata tuženog „BB“ i sina pok. „VV“, te su se tuženi i pok. „VV“ 1997. godine viđali na sahrani i pomenima rođenog brata tuženog, a sina pok. „VV“, sve do godišnjice pomena, nakon čega se njihovi odnosi ponovo prekidaju sve do marta 1999. godine, pre bombardovanja, odnosno svedeni su na par viđenja. Od 1999. godine pok. „VV“ prešla je da živi u domaćinstvo svog oca „GG“, jer je tada prekinula vanbračnu zajednicu u kojoj je živela sa novim suprugom, te je tada dolazilo do čestih svađa između tuženog „BB“ i pok. „VV“. Tuženi je odbio da pruža pomoć majci „VV“ i dedi „GG“, te su odnosi između prekinuti. Prekid svake komunikacije između tuženog „BB“ i njegove majke „VV“ trajao je sve do 2003. godine, kada se „VV“ nalazila na operaciji srca u … i kada je preko trećeg lica pozvala tuženog da je obiđe. Tuženi „BB“ je tada došao da je obiđe, ali je odbio da ponovo uspostavi kontakt sa njom, te da joj pruža pomoć, ne želeći da zbog trajno poremećenih odnosa koji su trajali od 1990. godine, kao i zbog činjenice da su se prilikom svakog susreta svađali, ima bilo kakvog kontakta sa njom, iako je bio svestan da mu je majka životno ugrožena. Pok. „VV“ je dva puta zaključivala ugovor o doživotnom izdržavanju sa rođacima, ali je iste raskidala, jer se nisu starali o njoj Kod pok. „VV“ je jula meseca 2013. godine otkriven karcinom materice, u avgustu 2014. godine bila je hospitalizovana, nakon čega je otpuštena na kućno lečenje, gde je i preminula septembra 2014. godine. Tuženi „BB“ je u tom periodu došao da je obiđe, ali pok. „VV“ nije želela da ga primi. Dana 30.08.2014. godine pok. „VV“ je sačinila testament pred svedocima, kojim je svu svoju pokretnu i nepokretnu imovinu, pokućstvo iza smrti ostavila ovde tužilji, a tuženog sina „BB“ isključila iz nasleđa jer „je se odrekao“. Na ime nužnog naslednog dela, pok. „BB“ je ovde tuženom ostavila plac u … površine 11 ari. Pok. „VV“ je od imovine posedovala parcelu ukupne površine od 6,15 ari, poljoprivredno zemljište i gradsko građevinsko zemljište izvan građevinskog područja, dve njive, odnosno vinograd od 2 hektara i 95 ari, voćnjak 2. klase od 3,21 ari, te objekte stojeće na tim parcelama, kako je bliže navedeno u prepisu lista nepokretnosti broj … za KO …, 3/6 njive 1. klase od 49,70 ari upisane u ln.br. … KO …, kao i njivu, vinograd, livadu, šuma i druge njive, ukupne površine od 1.27,99 ha, upisane u listu nepokretnosti broj … za KO …. Tužilja „AA“ je pok. „VV“ za života poznavala dugi niz godina, jer su zajedno radile 14 godina u laboratoriji u bolnici. Od 2003. godine, nakon operacije srca pok. „VV“, od kada je ona počela da ima zdravstvenih problema, pa sve do njene smrti 2014. godine, tužilja se starala o „VV“ tako što je svaki vikend provodila kod „VV“ u …, kada bi je ova pozvala ako joj nedostaje neki lek, kada bi imala problema sa ocem i slično.

Polazeći od navedenog, prvostepeni sud iz činjenica da tuženi nije imao nikakav kontakt sa pok. majkom skoro 25 godina, da mu je bilo poznato da je životno ugrožena od operacije 2003. godine, da su joj potrebni pomoć i nega, kao i finansijska pomoć, zbog čega je od 1999. godine živela sa ocem u … do smrti, ali da i pored toga niti je nudio, niti želeo da pruži pomoć majci izvodi zaključak da navedeno predstavlja uskraćivanje nužne pomoći i teže ogrešenje o obavezu izdržavanja, zbog čega je tuženi nedostojan za nasleđivanje svoje pok. majke „VV“, na osnovu čl. 4 st. 1 tač. 4 Zakona o nasleđivanju.

Po zaključku apelacionog suda, međutim, ovakav zaključak prvostepenog suda je pogrešan.

Naime, da bi naslednik bio nedostojan za nasleđivanje zbog težeg ogrešenja o zakonsku obavezu izdržavanja ostavioca, potrebno je da se radi o izbegavanju davanja izdržavanja ustanovljenog zakonom ili pravnim poslom. Kako tuženi sa pok. „VV“ nije imao zaključen ugovor o doživotnom izdržavanja i kako je odredbom čl. 156 st. 1 Porodičnog zakona predviđeno da roditelj koji je nesposoban za rad, a nema dovoljno sredstava za izdržavanje, ima pravo na izdržavanje od punoletnog deteta ili drugog krvnog srodnika u pravoj nishodnoj liniji, odnosno od maloletnog deteta koje stiče zaradu ili ima prihode od imovine, srazmerno njegovim mogućnostima, u konkretnom slučaju nije postojala zakonska obaveza tuženog da izdržava svoju majku, pok. „VV“, a iz razloga što je ista bila u radnom odnosu, a zatim u penziji, te je ostvarivala zaradu i penziju, a imala u svojini i nepokretnosti od nekoliko hektara, dakle dovoljno sredstava za izdržavanje.

Da bi naslednik bio nedostojan za nasleđivanje zbog uskraćivanja nužne pomoći ostaviocu, potrebno je da budu ispunjeni sledeći uslovi – da je ostavilac bio u životnoj opasnosti i da mu naslednik nije pružio pomoć, iako je bio upoznat sa situacijom u kojoj se ostavilac nalazio i mogao je da mu pruži pomoć, bez ugrožavanja svog života i života trećeg lica. S obzirom da nedostojnost za nasleđivanje predstavlja jednu od najtežih građanskopravnih sankcija sa razlozima koji su za primenu ove ustanove određeni u čl. 4 Zakona o nasleđivanju numerus clausus, po zaključku apelacionog suda ovaj uslov se mora usko tumačiti. Pitanje uskraćivanja nužne pomoći ceni se u svakom konkretnom slučaju, u zavisnosti od objektivnih okolnosti slučaja, a naročito naslednikovog subjektivnog doživljaja cele situacije.

U konkretnom slučaju, odnosi između tuženog i njegove pok. majke bili su poremećeni do te mere da između njih praktično nije bilo nikakvog kontakta i znatno pre nego što je se pok. „VV“ našla u životnoj ugroženosti zbog operacije srca 2003. godine, ali je i pre i nakon toga i bez pomoći tuženog, ona imala dovoljno sredstava za svoje izdržavanje, zaradu, zatim penziju i nepokretnu imovinu, imala je pomoć tužilje, te lica sa kojima je zaključivala ugovore o doživotnom izdržavanju, adekvatno lečenje u odgovarajućim zdravstvenim ustanovama prilikom operacije srca 2003. godine i dijagnoze karcinoma 2013. godine, tako da pomoć tuženog pok. „VV“ nije bila neophodna, u smislu da bi neposredno zbog nepružanja te pomoći došlo do pogoršanja njenog zdravstvenog stanja i smrti, a što je sve tuženom bilo poznato.

Pok. „VV“ je 2003. godine i 2013. godine bila u objektivnoj životnoj opasnosti zbog bolesti, u vezi sa čime joj tuženi nije mogao pomoći na način da ona zbog njegove pomoći ozdravi, niti je njegovo uskraćivanje pomoći pok. „VV“ moglo ili dovelo do pogoršanja njenog zdravstvenog stanja.

Punoletno dete nema nikakvu zakonsku obavezu da održava dobre odnose sa majkom niti da joj, osim u slučaju nesposobnosti za privređivanje i nemanja sredstava za život, pruža pomoć u izdržavanju, tako da ponašanje tuženog prema pok. „VV“, posebno u periodu nakon 2003. godine kada je tuženi i pored poziva majke, koja je zbog operacije srca bila u teškom zdravstvenom stanju, odbio da ponovo uspostavi kontakte sa njom i da joj pruža pomoć, predstavlja eventualno jedino povredu moralne obaveze tuženog prema majci čime se o nju teže ogrešio, što bi bio razlog za isključenje nužnog naslednika iz čl. 61 Zakona o nasleđivanju, ali ne i razlog nedostojnosti za nasleđivanje iz čl. 4 st. 1 tač. 4 ZON RS.

Na osnovu iznetog, primenom odredbe čl. 394 st. 1 tač. 3 i 4 ZPP, apelacioni sud je odlučio kao u stavu jedan izreke.

Odluka o troškovima postupka doneta je na osnovu čl. 165 st. 2 ZPP. Tuženom, koji je u celosti uspeo u sporu, na osnovu čl. 153 i 154 ZPP priznati su troškovi za sastav odgovora na tužbu i žalbu u iznosu od po 6.000,00 dinara, za taksu na odgovor na tužbu u iznosu od 7.500,00 dinara, za zastupanje na 10 održanih ročišta u iznosu od po 7.500,00 dinara, pristup na 4 neodržana ročišta u iznosu od po 4.500,00 dinara, ukupno 112.500,00 dinara, prema vrednosti spora i važećoj Tarifi o nagradama i naknadama troškova za rad advokata i Taksenoj tarifi Zakona o sudskim taksama.“

Izvor: Presuda Apelacionog suda u Kragujevcu broj: Gž-1208/19 od 19.09.2019. godine.