Porodičnim zakonom Republike Srbije se uređuju brak, odnosi u braku, odnosi u vanbračnoj zajednici, odnosi deteta i roditelja, usvojenje, hraniteljstvo, starateljstvo, imovinski odnosi u porodici, zaštita od nasilja u porodici, postupci u vezi sa porodičnim odnosima i lično ime. Porodičnim zakonom se definiše i prestanak bračne zajednice – okolnosti i načini razvoda braka.
Razvod braka se javlja u situacijama kada su trajno narušeni odnosi između supružnika. Razvod braka, shodno zakonu, se može javiti u dva oblika – sporazumni razvod braka i razvod braka po tužbi. Koji oblik prestanka bračne zajednice će biti prisutan zavisi od dogovora između supružnika. Sporazumni razvod braka je moguć ukoliko su supružnici saglasni za razvod baka, što potvrđuju zaključivanjem pismenog sporazuma. Kada supružnici imaju zajedničku imovinu i zajedničku decu, sporazumom definišu svoje odnose i rešavaju postojeća sporna pitanja. Sporazumni razvod braka podrazumeva postojanje tri sporazuma – saglasnost o razvodu braka, sporazum o vršenju roditeljskog prava i sporazum o deobi zajedničke imovine supružnika. Razvod braka po tužbi postoji kada supružnici nisu u mogućnosti da sva bitna pitanja u vezi prekida bračne zajednice reše sporazumno. Kod razvoda braka po tužbi pokreće se tužba za razvod braka i u bračnom sporu se rešavaju sva bitna pitanja sadržana u tužbi – vršenje roditeljskog prava, način viđanja maloletnog deteta, alimentacija, podela bračne imovine. U postupku za razvod braka primenjuje se istražno načelo – sud je ovlašćen da utvrđuje činjenice. Nakon što sud izvede sve dokaze koji su od značaja za brakorazvodni spor, donosi presudu o razvodu braka, u kojoj odlučuje o deobi zajedničke imovine, vršenju roditeljskog prava i izdržavanju.
Advokat za razvod braka može biti angažovan od strane supružnika. Advokat za razvod braka sastavlja sporazum o razvodu i braka i ostale neophodne sporazume kod sporazumnog razvoda braka ili pokreće tužbu kod razvoda braka po tužbi. Advokat za razvod braka zastupa stranku tokom brakorazvodne parnice i vrši sve neophodne pravne radnje u cilju zaštite najboljeg interesa stranke.
U primeru iz sudske prakse (Apelacioni sud u Nišu 32 Gž2 br.1/20 od 13.01.2020. godine) radi razvoda braka se odlučuje o žalbi tužilje izjavljenoj protiv presude Osnovnog suda. U rešenju suda se ukida presuda Osnovnog suda u Prokuplju 6P2 br.280/19 od 09.12.2019. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.
Iz obrazloženja:
„…Međutim, pobijana presuda je doneta bez obrazloženja, s pozivom na ovlašćenje suda propisano čl. 355 st. 6 ZPP-a uz konstataciju, da su se predlagači i punomoćnik prvog predlagača odrekli prava na žalbu, a iz stanja u spisima predmeta proizilazi, da nisu bili ispunjeni uslovi za primenu napred navedene odredbe.
Naime, prema čl. 369 st.1 ZPP-a stranka može da se odrekne prava na žalbu od trenutka kad je presuda objavljena. Iz zapisnika sa održanog ročišta 09.12.2019. god. može se utvrditi da su stranke obavestile sud da ne žele mirenje i da predlažu da se postupak nastavi, kao i da će se sami zastupati u nastavku ročišta (tuženi je otkazao punomoćje svom advokatu, a tužilja je izjavila da će se na tom ročištu sama zastupati, a nije otkazala punomoćje advokatu), nakon čega je ročište održano i stranke su saglasno izjavile da predlažu da sud tužbu smatra predlogom za sporazumni razvod braka i da se njihov sporazum zapisnički konstatuje, nakon čega je na zapisniku sačinjen sporazum stranka o razvodu braka, poveri vršenja roditeljskog prava nad mal. E.E. majci-tužilji A.A. i o doprinosu tuženog B.B. u izdržavanju mal. deteta iznosom od 5.000,00 din. mesečno, koji dospeva do petog u mesecu za prethodni mesec i da svaka stranaka snosi svoje troškove povodom ovog postupka. Ovako izložen sporazum na zapisnik stranke su potpisale, a nakon toga je sud rešenjem odredio, da procenjuje je sporazum u najboljem interesu deteta i isti prihvata, a zatim je sproveden dokazni postupak, uvidom u celokupne spise predmeta, pa su stranke u konačnoj reči predložile da sud u izreku presude unese sporazum koji je postignut i da se u tom slučaju odriču prava na žalbu, kako bi presuda danom donošenja postala pravnosnažna i izvršna. Nakon toga je presuda objavljena, ali po objavljivanju presude stranke se nisu odrekle prava na žalbu, niti je objavljivanju presude punomoćnik tužilje bio prisutan, a nakon prijema iste se nije odrekao prava na žalbu, već upravo suprotno uložio je ovde predmetnu žalbu.
Imajući u vidu, da odricanje od prava na žalbu može proizvesti pravno dejstvo, ako je isto dato nakon objavljivanja presude a što konkretno nije bio slučaj, to nisu bili ispunjeni uslovi iz čl. 355 st. 6 ZPP-a da može da se donese presuda koja ne sadrži obrazloženje, pa su osnovani žalbeni navodi tužilje, da je doneta presuda zahvaćena bitnom povredom iz čl. 374 st. 2 tač. 12 ZPP-a, jer presuda uopšte ne sadrži razloge za donetu odluku, usled čega je pobijana presuda morala biti ukinuta.
Osim toga, osnovani su i žalbeni navodi tužilje, da je sud pogrešno označio procesne uloge stranaka u ovoj pravnoj stvari, imajući u vidu da je tužilja podnela tužbu radi razvoda braka, povere deteta i izdržavanja, a nije podnet predlog za sporazumni razvod braka, pa su stranke u ovom postupku tužilja i tuženi, a ne predlagači kako to pogrešno konstatuje prvostepeni sud.
Naime, članom 40 st. 1 i 2 Porodičnog zakona propisano je, da supružnici imaju pravo na razvod braka ako zaključe pismeni sporazum o razvodu, a da sporazum o razvodu obavezno sadrži i pismeni sporazum o vršenju roditeljskog prava i pismeni sporazum o deobi zajedničke imovine. Članom 41 istog zakona propisano je, da svaki supružnik ima pravo na razvod braka ako su bračni odnosi ozbiljno i trajno poremećeni ili ako se objektivno ne može ostvarivati zajednica života supružnika. Prema čl. 210 navedenog zakona, postupak za razvod braka može se pokrenuti ili tužbom ili predlogom za sporazumni razvod braka, a prema čl. 225 i 226 istog zakona, u izreci presude o razvodu braka na osnovu sporazuma o razvodu unosi se sporazum supružnika o vršenju roditeljskog prava, ukoliko sud proceni da je taj sporazum u najboljem interesu deteta i sporazum supružnika o deobi zajedničke imovine, a u presudi u bračnom sporu postoji dužnost suda da odluči o vršenju roditeljskog prava, a može odlučiti i o potpunom ili delimičnom lišenju roditeljskog prava ili odrediti jednu ili više mera zaštite od nasilja u porodici. Prema čl. 233 Porodičnog zakona, mirenje se sprovodi samo u bračnom sporu koji je pokrenut tužbom za razvod braka.
Iz prednje zakonske regulative proizilazi da se po predlogu za sporazumni razvod braka može doneti presuda o razvodu braka na osnovu sporazuma stranaka, što podrazumeva da su stranke postigle dogovor o razvodu braka, ali i priložile pismeni sporazum o vršenju roditeljskog prava i pismeni sporazum o podeli zajedničke imovine, pri čemu sud nema ingerencije da ispituje sporazum supružnika o razvodu braka, ali je dužan da preispita i oceni njihov sporazum o vršenju roditeljskog prava i da li je isti u najboljem interesu mal. deteta, pa s tim u vezi ispituje činjenice i sprovodi dokazni postupka u delu predloga supružnika koji se odnosi na buduće vršenje roditeljskog prava. Ako sud nađe da sporazum stranaka odgovara interesu deteta unosi ga u izreku presude, a ukoliko dođe do uverenja da sporazum o vršenju roditeljskog prava nad zajedničkim detetom ne garantuje da će interesi deteta biti zaštićeni na zadovoljavajući način, sud sporazum supružnika ne prihvata, pa samim tim ne prihvata ni sporazumni razvod braka. O svemu tome sud mora da “da“ razloge. Po tužbi za razvod braka ne može se doneti presuda o razvodu braka na osnovu sporazuma stranaka, već se donosi presuda u smislu čl. 226 Porodičnog zakona, po sprovedenom postupku, a tužba koja ne ispunjava uslove iz čl. 40 Porodičnog zakona i kada je otpočeo postupak, ne može se upodobiti sporazumu.
U ponovnom postupku prvostepeni sud će postupiti po izloženim primedbama, utvrdiće činjenično stanje primenom istražnog načela u smislu čl.205 Porodičnog zakona, pa će biti u mogućnosti da pravilnom primenom materijalnog prava donese pravilnu i zakonitu odluku, za koju će dati potpune i jasne razloge i na taj način otkloniti i navedenu bitnu povredu postupka.“
Izvor: Apelacioni sud u Nišu, dana 13.01.2020. godine, 32 Gž2 br.1/20