Radno pravo je skup pravnih normi kojima se uređuje nastanak, sadržina i prestanak radnog odnosa, kao i pravni položaj subjekata radnog prava – zaposlenih i poslodavaca. Radni odnos je odnos u kome jedan subjekt radnog prava (zaposleni) obavlja rad za drugog subjekta (poslodavca), u skladu sa njegovim uputstvima i nadzorom, uz naknadu (zaradu). Osnov za uspostavljanje radnog odnosa je ugovor o radu. Ugovor o radu, pored drugih zakonom propisanih elemenata, sadrži i visinu zarade. Zakon o radu je osnovni zakon radnog prava, koji uređuje prava, obaveze i odgovornosti iz radnog odnosa, odnosno po osnovu rada, u skladu sa ratifikovanim međunarodnim konvencijama.

Zakon o radu se bavi i pitanjem minimalne zarade.

Minimalna zarada je najniži iznos zarade koji poslodavac po zakonu mora da isplati zaposlenom za obavljeni rad u punom radnom vremenu i standardnim uslovima rada.

Minimalna zarada predstavlja zakonski garantovani minimum primanja zaposlenih.

Prema Zakonu o radu (Čl.111) zaposleni ima pravo na minimalnu zaradu za standardni učinak i vreme provedeno na radu. Minimalna zarada određuje se na osnovu minimalne cene rada utvrđene u skladu sa Zakonom o radu, vremena provedenog na radu i poreza i doprinosa koji se plaćaju iz zarade. Ugovorom o radu utvrđuju se razlozi za donošenje odluke o uvođenju minimalne zarade. Poslodavac je dužan da minimalnu zaradu isplati zaposlenom u visini koja se određuje na osnovu odluke o minimalnoj ceni rada koja važi za mesec u kojem se vrši isplata. Zaposleni koji prima minimalnu zaradu, ima pravo na uvećanu zaradu na naknadu troškova i druga primanja koja se smatraju zaradom u skladu sa zakonom. Osnovica za obračun uvećane zarade je minimalna zarada zaposlenog.

Nadalje, narednim članom 112 Zakona o radu propisuje se kako se utvrđuje minimalna cena rada. Minimalna cena rada utvrđuje se odlukom socijalno-ekonomskog saveta osnovanog za teritoriju Republike Srbije. Kod utvrđivanja minimalne cene rada naročito se uzimaju u obzir sledeći faktori:

  • egzistencijalnih i socijalnih potreba zaposlenog i njegove porodice izraženih kroz vrednost minimalne potrošačke korpe,
  • kretanja stope zaposlenosti na tržištu rada,
  • stope rasta bruto domaćeg proizvoda,
  • kretanja potrošačkih cena,
  • kretanja produktivnosti,
  • kretanja prosečne zarade u Republici.

Minimalna cena rada utvrđuje se po radnom času bez poreza i doprinosa, za kalendarsku godinu, najkasnije do 15. septembra tekuće godine, a primenjuje se od 1. januara naredne godine. Minimalna cena rada ne može se utvrditi u nižem iznosu od minimalne cene rada utvrđene za prethodnu godinu.

Važno je napomenuti da minimalna zarada nije isto što i minimalna plata u ugovoru – ona se primenjuje samo ako je ugovorena niža osnovna zarada, a poslodavac, po zakonu ne sme isplaćivati manje od minimalne zarade.

Advokat za radno pravo, ukoliko poslodavac ne plati minimalnu zaradu podnosi tužbu za razliku zarade, traži zateznu kamatu, kao troškove postupka na račun poslodavca. Advokat za radno pravo, a u vezi minimalne zarade, pruža pravnu zaštitu i savetovanje radnicima i poslodavcima. Advokat za radno pravo ima posebno važnu ulogu kada postoji pitanje isplate, obračuna ili povrede prava na minimalnu zaradu propisanu zakonom. Advokat za radno pravo utvrđuje da li je došlo do povrede prava zagarantovanih Zakonom o radu. Advokat za radno pravo proverava: da li je plata ispod minimalca po satu, da li su pravilno obračunati prekovremeni, noćni ili praznični rad, da li je radnik radio puno radno vreme. U pogledu savetovanja poslodavca, advokat za radno pravo naglašava da zarada ne može biti manja od minimalne i da usklađuje ugovore i pravilnike sa minimalnom cenom rada koju svake godine utvrđuje Socijalno-ekonomski savet.