Skip to main content

Tokom parničnog postupka, nakon podnete tužbe, neophodno je poštovanje bitnih elemenata suđenja. Kao bitni elementi suđenja se izdvajaju: utvrđivanje činjenica važnih za postupak, primena važećih pravnih pravila, kao i donošenje presude.

Zakon o parničnom postupku propisuje:
· da su stranke (tužilac i tuženi) dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahteve i da predlože dokaze kojima se utvrđuju te činjenice ili kojima osporavaju navode i dokaze protivnika,
· da sud razmatra i utvrđuje samo činjenice koje su stranke iznele i izvodi samo dokaze koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije propisano,
· da je sud ovlašćen da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznele i izvede dokaze koje stranke nisu predložile, ako iz rezultata raspravljanja i dokazivanja proizlazi da stranke raspolažu zahtevima kojima ne mogu da raspolažu,
· da sud odlučuje po svom uverenju, na osnovu savesne i brižljive ocene svakog dokaza zasebno, svih dokaza kao celine i na osnovu rezultata celokupnog postupka, te na osnovu toga odlučuje koje će činjenice da uzme kao dokazane i koji će se dokazi izvesti radi utvrđivanja bitnih činjenica (važnih za donošenje presude).

Ukoliko sud nije u mogućnosti da, na osnovu iznetih činjenica stranaka i raspoloživih dokaza, utvrdi sa sigurnošću neku činjenicu, o postojanju te činjenice primenjuje se pravilo o teretu dokazivanja.

Pravilo o teretu dokazivanja podrazumeva odgovor na pitanje koja će stranka

snositi rizik nedokazanosti u slučaju da sud nije došao do određenog zaključka o postojanju neke sporne činjenice.

Pravilo o teretu dokazivanja podrazumeva da se prethodno utvrđuje na koju stranku pada teret dokazivanja određene sporne činjenice ili činjeničnog skupa, kako bi ta stranka snosila i štetne posledice nedokazanosti određene činjenice ili tužbenog zahteva u celini.

Pravilo o teretu dokazivanja postoji u slučaju:
– kada tužilac (stranka koja tvrdi da ima neko pravo) snosi teret dokazivanja i iznosi činjenice koje su bitne za nastanak ili ostvarivanje njegovog prava odnosno iznosi činjenice iz kojih proističe da je njegov tužbeni zahtev osnovan,
– kada tuženi (stranka osporava postojanje nekog prava u cilju pobijanja tužbenog zahteva) snosi teret dokazivanja onih činjenica koje bi sprečile nastanak ili ostvarivanje prava ili usled kojih bi pravo prestalo da postoji tj. iznosi činjenice koje čine tužbeni zahtev neosnovanim ili kojima osporava zahtev protivnika.

Kod primene pravila o teretu dokazivanja, zavisno od vrste povređenog prava, pored Zakona o parničnom postupku primenjuju se i drugi zakoni koji određuju posebna pravila o teretu dokazivanja: Zakon o zaštiti od diskriminacije, Zakon o sprečavanju zlostavljanja na radu (mobingu), Zakon o zaštiti uzbunjivača.

Prema Zakonu o zaštiti od diskriminacije predviđeno je da ako je sud utvrdio da je izvršena radnja neposredne diskriminacije ili je to među strankama nesporno, tuženi se ne može osloboditi od odgovornosti dokazivanjem da nije kriv. Ukoliko tužilac učini verovatnim da je tuženi izvršio akt diskriminacije, teret dokazivanja da usled tog akta nije došlo do povrede načela jednakosti, odnosno načela jednakih prava i obaveza snosi tuženi. Svaka stranka može koristiti podatke matičnih evidencija i administrativnih registara radi dokazivanja činjenica u pogledu kojih snosi teret dokazivanja.“

Prema Zakonu o sprečavanju zlostavljanja na radu ako je u toku postupka tužilac učinio verovatnim da je izvršeno zlostavljanje, teret dokazivanja da nije bilo ponašanja koje predstavlja zlostavljanje je na poslodavcu.

Prema odredbama Zakona o zaštiti uzbunjivača ako je u toku postupka tužilac učinio verovatnim da je prema njemu preduzeta štetna radnja u vezi sa uzbunjivanjem, na tuženom je teret dokazivanja da štetna radnja nije u uzročnoj vezi sa uzbunjivanjem.

Značaj pravila o teretu dokazivanja se ogleda u očuvanju pravne sigurnosti tokom parničnog postupka, jer sud ne može da odbije da izrekne presudu zbog toga što nije uspeo da utvrdi i razjasniti relevantne činjenice potrebne za odluku o tužbenom zahtevu (načelo non liquet), te u takvim slučajevima primenjuje pravilo o teretu dokazivanja (onus probandi).