Skip to main content

Krivično pravo, kao skup zakonskih normi koje imaju zadatak da zaštite i očuvaju najznačajnije vrednosti u društvu, može biti posmatrano sa više aspekata. U objektivnom smislu, krivično pravo je sistem zakonskih normi i deo pozitivnog prava. U subjektivnom, smislu krivično pravo je pravo na kažnjavanje (ius puniendi) i pripada samo državi. Krivično pravo, kao materijalno pravo, reguliše pitanja koja se odnose na samo krivično delo, dok se krivično pravo kao procesno pravo bavi pitanjima koja se odnose na postupak u kojem se utvrđuje krivična odgovornost. Krivično procesno pravo omogućava primenu krivičnog prava.

Krivično procesno pravo predstavlja sistem odnosno skup pravnih propisa kojima se prvenstveno uređuje krivični postupak. Krivični postupak se može definisati kao skup raznih procesnih radnji koje preduzimaju procesni subjekti u cilju da se materijalno krivično pravo primeni na pojedinačni slučaj krivičnog dela, uzrokujući početak, razvoj i okončanje krivičnog postupka. Krivični postupak se može definisati i kao određeni materijalnopravni odnos između države i učinioca krivičnog dela, koji pretpostavlja utvrđivanje određenih činjenica u krivičnom postupku. Krivični postupak predstavlja procesnopravni odnos koji se zasniva, teče i okončava između određenih procesnih subjekata – sud, tužilac i okrivljeni. Krivični postupak je regulisan Zakonom o krivičnom postupku, gde se predviđa i mogućnost postojanja svedoka tokom krivičnog postupka.

Najveći broj krivičnih postupaka se oslanja na lične dokaze, kao nezamenljive u dokazivanju činjenica od značaja za donošenje sudske odluke. Pored dokaza, prisutan je i institut svedočenja.

Svedočenje predstavlja iskaz određenih lica

o krivičnom delu i njegovom izvršiocu.

Dužnost svedočenja nije samo pravna, već i moralna obaveza. Obavezu svedočenja ima svako lice koje se poziva kao svedok. U krivičnom postupku je obavezno svedočenje pred sudom, dok se predistražnom postupku vodi informativni razgovor sa policijom ili tužiocem, koji je dobrovoljnog karaktera i bez dokazne je težine. Lice koje se ne odazove obavezi svedočenja bez opravdanje biva ili prinudno dovedeno da svedoči ili novčano sankcionisano.

Svedočenje je postupak ispitivanja svedoka koje predstavlja dokaznu radnju. Ispitivanje svedoka je regulisano kao opšti procesni okvir, odredbama Zakonika o krivičnom postupku. Ispitivanje svedoka se smatra složenom radnjom, koja pretpostavlja poznavanje ne samo procesnih odredbi, već i kriminalističke taktike i poznavanje psihologije. Tokom svedočenja i postupka ispitivanja svedoka, on je obavezan da govori istinu i ne sme ništa da prećuti. Pre ispitivanja, svedok biva upozoren da je lažno svedočenje ili prećutkivanje pred sudom krivično delo. Svedoku će sud takođe predočiti (upozoriti ga) da nije dužan da odgovori na određena pitanja ukoliko postoji verovatnoća da bi time izložio sebe ili neko drugo lice teškoj sramoti, znatnoj materijalnoj šteti ili krivičnom gonjenju. Ukoliko svedok promeni adresu prebivališta ili boravišta tokom krivičnog postupka, u obavezi je da o tome obavesti sud.

U određenim situacijama je isključena obaveza svedočenja:
• licima kojima je zabranjeno da svedoče o određenim pitanjima,
• licima kojima zakon dozvoljava da ne svedoče,
• licima kojima sud sprečava da svedoče ako bi se njihovim svedočenjem povredila dužnost čuvanja tajnog podatka ili dužnost čuvanja profesionalne tajne (moguće svedočenje tek ako se opozove tajnost podataka odnosno ukloni propisom ili izjavom čuvanje profesionalne tajne),
• lice koje je branilac okrivljenog, i to u delu koji se odnosi na ono što mu je okrivljeni poverio kao braniocu.

Sud zadržava pravo da na predlog okrivljenog ili njegovog branioca, u određenim situacijama, može odlučiti da ispita lice koje je isključeno od dužnosti svedočenja.

Tokom svedočenja u krivičnom postupku postoje i kategorije lica koja mogu odbiti da svedoče. U tu grupu lica se ubrajaju: osoba sa kojom okrivljeni živi u braku, vanbračnoj ili drugoj trajnoj zajednici, srodnik okrivljenog po krvi u pravoj liniji, u pobočnoj liniji do trećeg stepena zaključno, srodnik po tazbini do drugog stepena zaključno, i usvojenik i usvojitelj okrivljenog, kao i maloletno lice koje, s obzirom na uzrast i duševnu razvijenost, nije sposobno da shvati značaj prava da je oslobođeno od dužnosti svedočenja, ne može biti ispitan kao svedok u krivičnom postupku.

Svedočenje ne može uvek da bude osnov sudske odluke. Svedočenje na kome sudska odluka ne može da se zasnuje je ono svedočenje (iskaz) gde je svedok ispitan o pitanjima po kojima je isključena obaveza svedočenja. Nadalje, sudska odluka se ne može zasnivati na iskazu lica koje je oslobođeno od dužnosti svedočenja nije na to upozoreno ili se nije izričito odreklo tog prava, ili ako upozorenje i odricanje nije ubeleženo u zapisnik. Ukoliko je iskaz dobijen mučenjem svedoka, nečovečnim i ponižavajućim postupanjima prema njemu, usled primene sile, pretnje, prinude, obmane, medicinskih zahvata i drugih sredstava kojima se utiče na slobodu volje ili kojima se iznuđuje priznanje ili druga izjava, takav iskaz ne može biti osnov sudske odluke odnosno ne može se na njemu zasnivati sudska odluka.