Ugovor je pravni dokument, kojim dve ili više strana, ugovarača, izražavaju saglasnost volja i preuzimaju međusobna prava i obaveze. Osnovna svrha ugovora je da reguliše odnose između ugovornih strana. Postojanje ugovora, kao načina da se regulišu odnosi između fizičkih i/ili pravnih lica, je karakteristično i prisutno u gotovo svim pravnim oblastima, te su iz tog razloga brojni zakoni kojima se ugovori uređuju.
Ugovor, kao pravni akt, je prvenstveno regulisan Zakonom o obligacionim odnosima, kao osnovnim zakonom kojim se uređuju i regulišu opšta pravila ugovornog prava. Prema Zakonu o obligacionim odnosima propisan je način zaključenja ugovora, njegova valjanost, izvršenje, raskid. Istim zakonom su predviđeni različiti tipovi ugovora, kao što su: kupoprodajni ugovor, ugovor o zakupu, zajmu, osiguranju, ugovor o radu i brojni drugi.
U zavisnosti od toga kojoj pravnoj grani pripada predmet ugovaranja, dodatnim zakonima se svaki od tih ugovora definiše – Zakon o radu, Zakon o obligacionim odnosima u saobraćaju, Zakon o trgovini, Zakon o zaštiti potrošača, Zakon o javnim nabavkama, Zakon o obligacionim odnosima u oblasti osiguranja i brojni drugi.
Podela ugovora se vrši na osnovu više kriterijuma: predmet i svrha ugovora, trajanje, učesnici i pravni efekti koji proizilaze iz ugovora.
Vrste ugovora:
1. Prema predmetu i svrsi ugovori mogu biti: ugovori o kupoprodaji (predmet je prenos vlasništva nad robom ili uslugama uz plaćanje naknade), ugovori o zakupu (davanje stvari na korišćenje drugom uz naknadu), ugovori o radu (regulišu radne odnose), ugovori o delu (kojim se angažuje određeno lice za obavljanje nekog posla, bez zasnivanja radnog odnosa), ugovori o kreditu (uređuje odnos između banke i korisnika kredita), ugovori o osiguranju (koji se bave pitanjem osiguranja imovine, života, zdravlja i drugih vrednosti), ugovori o partnerstvu (između pravnih i fizičkih lica o zajedničkom poslovanju).
2. Prema kriterijumu roka važenja ugovora odnosno trajanja, razlikuju se ugovori na određeno vreme (ugovorom se unapred definiše rok trajanja ugovora) ugovori na neodređeno vreme (traju sve dotle dok ih jedna od ugovornih strana ne raskine).
3. Iz ugla ugovorenih obaveza, vrste ugovora su jednostrano obavezujući ugovori (obavezuju samo jednu stranu na ispunjenje određene radnje) ili dvostrano obavezujući ugovori (obe strane imaju obaveze).
4. Ugovori mogu biti u pisanoj ili usmenoj formi. Usmeni ugovori nastaju prostom usmeno iskazanom voljom tj. dogovorom i oni su teže dokazivi. Pismeni ugovori daju ugovaračima pravnu sigurnost i često zahtevaju overu.
5. Prema učesnicima, razlikuju se sledeće vrste ugovora: građansko-pravni ugovori (između fizičkih lica), trgovački (između pravnih lica ili preduzetnika) i međunarodni ugovori (oni gde su ugovarači iz različitih država).
U slučajevima kupovine ili prodaje nepokretnosti, osnivanja firme, sklapanja poslova, sklapanja ugovora sa bankom, pre potpisivanja ugovora o radu, kod raskidanja ugovora ili pokretanja spora povodom ugovora, poželjno je angažovati lice specijalizovano za ugovorno pravo – advokat za ugovore. Advokat za ugovore bavi se sastavljanjem, pregledom, analizom i tumačenjem ugovornih odnosa u cilju zaštite interesa stranke. Advokat za ugovore je naročito važan kod sklapanja poslova velikih vrednosti ili međunarodnih poslova. U građanskim odnosima advokat za ugovore pomaže u izradi pravno sigurnih ugovora i sprečava potencijalne sporove. Advokat za ugovore može da zastupa stranke prilikom pregovora, kako bi se postigli bolji ugovorni uslovi. Kod raskida ugovora, advokat za ugovore upoznaje klijenta o zakonitim načinima raskida ugovora i posledicama koje proizilaze iz te pravne radnje, a u slučajevima spora zastupa klijente u sudskim ili vanparničnim postupcima.