Skip to main content

Zajedničkom imovinom se naziva sva ona imovina supružnika koju su oni stekli tokom trajanja bračne zajednice. Da bi se neka imovina smatrala zajedničkom imovinom supružnika, neophodno je da postoje dva bitna elementa – rad i bračna zajednica. Rad može biti zajednički (ukoliko supružnici imaju zajednički firmu) ili odvojen (ne postoji zajednički imenitelj rada), zatim neposredan (postojanje radnog odnosa supružnika) ili posredan (ne postoji radni odnos supružnika, te se njegov rad određuje kao rad u obavljanju kućnih poslova, poslova podizanja dece, davanje moralne podrške partner i svi ostali vidovi rada neophodni za normalno funkcionisanje bračne zajednice). Postojanje bračne zajednice je drugi element koji mora biti ispunjen, da bi se imovina stečena tokom trajanja braka, smatrala zajedničkom.

Porodični zakon definiše pojam zajedničke imovine i to tako da je imovina koju su supružnici stekli radom u toku trajanja zajednice života u braku njihova zajedničku imovinu, osim ako supružnici nisu bračnim ugovorom drugačije uredili svoje imovinske odnose.

Odgovornost za obaveze supružnika je takođe uređena Porodičnim zakonom, gde se kaže da za sopstvene obaveze preuzete pre ili nakon sklapanja braka odgovara supružnik koji ih je preuzeo svojom posebnom imovinom, kao i svojim udelom u zajedničkoj imovini. Odgovornost za zajedničke obaveze zakonodavac je definisao na sledeći način: „Za obaveze preuzete radi podmirenja potreba zajedničkog života u braku, kao i za obaveze koje po zakonu terete oba supružnika, odgovaraju supružnici solidarno svojom zajedničkom i posebnom imovinom. Supružnik koji je iz svoje posebne imovine podmirio zajedničku obavezu ima pravo na naknadu od drugog supružnika srazmerno njegovom udelu u zajedničkoj imovini.“

Prekidom bračne zajednice (razvod braka) deli se i imovina supružnika. Zajednička imovina supružnika prestaje deobom zajedničke imovine. Odgovornost za zajedničke obaveze svakog supružnika nakon brakorazvodne parnice mogu biti predmet spora, kao i sama podela imovine. U slučajevim spora, stručnu pravnu pomoć može pružiti advokat za razvod braka. U slučaju razvoda braka, advokat za razvod braka može pružiti svu neophodnu pravnu pomoć supružniku u smislu preciznog određivanja koja imovina supružnika je njegova posebna imovina. Advokat za razvod braka takođe može zastupati supružnika pred sudom kako bi sticanje imovine pravno dokazao, bilo da je ona kao posebna imovina stečena zakonom ili ugovorom. Advokat za razvod braka može sporazumno izvršiti deobu zajedničke imovine supružnika, ukoliko se oni saglase da to učine putem ugovora o sporazumnoj deobi. Ukoliko bračni drugovi ne mogu da se saglase oko podele imovine stečene tokom trajanja bračne zajednice, advokat za razvod braka će zastupati supružnika pred sudom i drugim organima vezanim za regulisanje javnih isprava. Advokat za razvod braka takođe može učestvovati u pravilnoj raspodeli zajedničke imovine supružnika kog zastupa angažovanjem veštaka ili izvođenjem dokaza o sticanju imovine posrednim ili neposrednim radom supružnika tokom trajanja braka. Po donošenju sudskog rešenja o podeli zajedničke imovine, advokat za razvod braka će omogućiti supružniku kog zastupa, upis svih prava na pokretnoj i nepokretnoj imovini u javnim registrima.

Iz sudske prakse se vidi da je Apelacioni sud u Beogradu dana 27.02.2024. godine doneo, odlučujući o žalbi tužene, presudu (Gž 4940/22) kojom se potvrđuje presuda Osnovnog suda u Pančevu P 1308/19 od 18.5.2022. godine, ispravljena rešenjem istog suda P 1308/19 od 16.6.2023. godine, u stavu prvom i trećem izreke i žalba tužene BB iz …, odbija kao neosnovana. Odbija se i zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka. Predmet spora pred Osnovnim sudom je bila odgovornost supružnika za obaveze nastale tokom braka.

Obrazloženje:

„Presudom Osnovnog suda u Pančevu P 1308/19 od 18.5.2022. godine, ispravljene rešenjem istog suda P 1308/19 od 16.6.2023. godine, stavom prvim izreke delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca AA iz …, pa je obavezana tužena BB iz … da na ime duga tužiocu isplati iznos od 419.528,86 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od 25.11.2021. godine kao dana veštačenja do konačne isplate, u roku od 15 dana od prijema pisanog otpravka presude. Stavom drugim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca u delu kojim je tražio da se obaveže tužena da tužiocu na ime duga isplati preko dosuđenog iznosa do traženih 565.950,47 dinara, za iznos od 146.421,61 dinar, sa zakonskom zateznom kamatom od dana veštačenja do konačne isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 132.788,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana nastupanja uslova za izvršenje do isplate u roku od 15 dana od prijema pisanog otpravka presude.

Rešenjem Osnovnog suda u Pančevu P 1308/19 od 16.6.2023. godine, ispravljena je ožalbena presuda u uvodu tako što je umesto pogrešno navedenog dana donošenja presude 18.5.2021. godine, pravilno naveden 18.5.2022. godine, dok je u preostalom delu presuda ostala neizmenjena.

Protiv navedene presude, tužena je blagovremeno izjavila žalbu, pobijajući je u stavovima prvom i trećem izreke iz svih zakonskih razloga predviđenih odredbom člana 373. stav 1. Zakona o parničnom postupku. Troškove drugostepenog postupka opredeljeno je tražila.

Ispitujući pobijanu presudu u smislu odredbe člana 386. Zakona o parničnom postupku (“Službeni glasnik RS”, br. 72/11 sa kasnijim izmenama i dopunama), Apelacioni sud u Beogradu je ocenio da je žalba tužene neosnovana.

U provedenom postupku nisu učinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka predviđene članom 374. stav 2. tačka 1, 2, 3, 5, 7. i 9. Zakona o parničnom postupku na koje drugostepeni sud pazi po službenoj dužnosti, a zbog kojih bi se ožalbena odluka morala ukinuti. Suprotno navodima žalbe, prvostepena presuda ne sadrži ni bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 12. ZPP, pošto nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Izreka presude je razumljiva, ne protivreči ni sama sebi, ni razlozima koji su navedeni u pogledu svih bitnih činjenica na jasan i neprotivrečan način, a nedvosmisleno proizilaze iz izvedenih dokaza i celokupnog stanja u spisima, niti postoji protivrečnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržini isprava, zapisnika o iskazima datim u postupku, samih tih isprava ili zapisnika i izvedenih dokaza.

Prema činjeničnom stanju utvrđenom u prvostepenom postupku, parnične stranke su zaključile brak 22.3.2001. godine koji je razveden pravnosnažnom presudom Osnovnog suda u Pančevu P2 176/19 od 25.3.2019. godine. Bračna zajednica stranaka je faktički prekinuta 18.2.2019. godine, kada je tužena napustila porodičnu kuću u kojoj je do tada stanovala sa tužiocem i decom. Tokom trajanja bračne zajednice tužilac je 9.11.2018. godine zaključio ugovor o kreditu kojim su mu odobrena novčana sredstva od 300.000,00 dinara, radi kupovine montažnog objekta – kioska, koji se nalazi u …, površine 33,39 m². Predmetni objekat kupljen je na osnovu ugovora o kupoprodaji overenog pred javnim beležnikom pod UOP III 4385-2018 dana 2.11.2018. godine, koji je zaključila tužena u svojstvu kupca sa VV iz …, u svojstvu prodavca. Tužilac je za vreme trajanja bračne zajednice, pored navedenog zaključio i ugovor o kreditu 6.12.2017. godine, kojim su mu odobrena novčana sredstva u iznosu od 400.000,00 dinara, a juna 2018. godine, od strane poslodavca, odobrena mu je kasa uzajamne pomoći u iznosu od 250.000,00 dinara sa periodom otplate od 24 meseca. Prema iskazima tužioca i tužene, saslušanih u svojstvu parničnih stranaka, kojima je sud poverovao, sredstva dobijena iz kredita iskorišćena su za kupovinu montažnog objekta, vraćanje zajedničkih dugova, kupovinu ogreva i podmirivanje uobičajenih potreba zajedničkog porodičnog domaćinstva, novčana sredstva iz kase uzajamne pomoći su iskorišćena za podmirivanje troškova proslave 18. rođendana deteta parničnih stranaka i troškova zajedničkog letovanja, a sredstva odobrena korišćenjem kreditne kartice tužioca, stranke su tokom trajanja bračne zajednice koristile za podmirivanje uobičajenih potreba zajedničkog domaćinstva. Od momenta prekida faktičke bračne zajednice 18.2.2019. godine, tužilac je sam u celosti izmirio sva kreditna zaduženja. Prema nalazu i mišljenju sudskog veštaka ekonomsko-finansijske struke Novaka Savanovića od 25.11.2021. godine, na dan 18.2.2019. godine, dugovanje tužioca po gotovinskom kreditu kojim mu je odobren iznos od 300.000,00 dinara, iznosilo je 293.159,37 dinara, po kreditu kojim mu je odobreno 400.000,00 dinara, dugovanje je iznosilo 302.695,23 dinara, a dugovanje po kreditnoj kartici 66.120,56 dinara i sve navedene obaveze tužilac je izmirio 8.8.2019. godine putem refinansiranja. Dugovanje tužioca po osnovu kase uzajamne pomoći na dan prestanka bračne zajednice iznosilo je 177.083,31 dinar i tužilac je isto u celosti izmirio juna 2020. godine.

Polazeći od utvrđenog da se u toku trajanja bračne zajednice parničnih stranaka tužilac kreditno zadužio radi kupovine montažnog objekta i radi podmirivanja potreba zajedničkog života u braku, prvostepeni sud je zaključio da postoji solidarna obaveza tužioca i tužene za otplatu navedenih kredita, pa stoga po oceni prvostepenog suda ova obaveza tereti i tužioca i tuženu. Kako je tužilac sam otplaćivao kredite nakon faktičkog prestanka bračne zajednice, ima pravo da zahteva od tužene da plati deo obaveze koji pada na nju, srazmerno njenom suvlasničkom udelu u smislu člana 423. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima.

Navedeno činjenično stanje utvrđeno je potpuno i pouzdano, pravilnom ocenom izvedenih dokaza u smislu člana 8. ZPP. U obrazloženju odluke prvostepeni sud je na jasan način izložio sadržinu izvedenih dokaza i dao pravilnu ocenu istih. Žalbom tužene činjenično stanje utvrđeno od strane prvostepenog suda nije dovedeno u sumnju.

Pravilno je prvostepeni sud zaključio da je tužilac plaćanjem kredita iz svoje posebne imovine nakon faktičkog prestanka bračne zajednice i po razvodu braka podmirivao zajedničku obavezu koja po zakonu tereti oba supružnika, budući da predmetni montažni objekat predstavlja zajedničku imovinu parničnih stranaka po osnovu sticanja u braku, na kojoj su supružnici suvlasnici svako sa po 1/2, te da se tužilac tokom bračne zajednice zaduživao zaključivanjem ugovora o kreditu i korišćenjem sredstava iz kase uzajamne pomoći, koja sredstva su korišćena radi podmirivanja potreba zajedničkog života u braku, pa je pravilno ocenio da je tužena u obavezi da tužiocu naknadi deo izdataka, odnosno polovinu isplaćenih iznosa kredita, imajući u vidu da je tužilac po prestanku faktičke bračne zajednice na ime otplate kredita u periodu od 18.2.2019. godine do 8.8.2019. godine, isplatio ukupan iznos od 661.975,16 dinara i na ime zaduženja iz kase uzajamne pomoći u periodu od 18.2.2019. godine do juna 2020. godine isplatio 177.083,31 dinar, pa je tužena u smislu člana 423. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima u obavezi da tužiocu naknadi iznos od 419.528,86 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od 25.11.2021. godine do konačne isplate.

Neosnovano se žalbom tužene ukazuje da je prvostepeni sud pogrešno primenio materijalno pravo odlučujući o zahtevu tužioca i da činjenično stanje nije pravilno utvrđeno. Naime, odredbom člana 171. stav 1. Porodičnog zakona propisano je da imovina koju su supružnici stekli radom u toku trajanja zajednice života u braku predstavlja njihovu zajedničku imovinu, dok je odredbom člana 187. istog zakona propisano da za obaveze preuzete radi podmirenja potreba zajedničkog života u braku, kao i za obaveze koje po zakonu terete oba supružnika odgovaraju supružnici solidarno svojom zajedničkom i posebnom imovinom. Supružnik koji je iz svoje posebne imovine podmirio zajedničku obavezu ima pravo na naknadu od drugog supružnika srazmerno njegovom udelu u zajedničkoj imovini, za koje važi zakonska pretpostavka da su jednaki. Dakle kod utvrđenog da su sredstva iz kredita potrošena na sticanje nepokretne imovine supružnika, odnosno za podmirivanje potreba zajedničkog života u braku (što je, suprotno navodima žalbe, utvrđeno iz iskaza parničnih stranaka koji su u navedenom delu bili saglasni), odgovornost za obaveze je solidarna i tereti oba supružnika, a dugovi supružnika u momentu prestanka njihovog zajedničkog života predstavljaju pasivu u njihovoj zajedničkoj imovini. Kod solidarnih dužnika postoje njihovi pravni odnosi prema poveriocima, ali i njihov međusobni odnos i taj odnos se aktivira momentom isplate duga poveriocu, dakle prestankom odnosa na relaciji poverilac solidarni dužnici ispunjenjem solidarne obligacije. Sledom navedenog, pravo na povraćaj ima dužnik koji je ispunio obligaciju bilo u celosti, bilo u delu koji premašuje visinu njegove obaveze regulisane unutrašnjim odnosom solidarnih dužnika, odnosno srazmerno njihovom udelu u zajedničkoj imovini. Kako je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primenio materijalno pravo, suprotno žalbenim navodima tužene, pravilna je odluka prvostepenog suda kojom je obavezana tužena da srazmerno njenom udelu u zajedničkoj imovini tužiocu naknadi 1/2 iznosa na ime zajedničke obaveze koju je podmirio tužilac iz svoje posebne imovine. Žalbeni navodi tužene da je prvostepeni sud dozvolio objektivno preinačenje tužbe, iako nije pouzdano utvrdio da li je tužena raspolagala montažnim objektom stečenim tokom braka, nisu od uticaja na pravilnost pobijane odluke. Prvostepeni sud je dozvolio objektivno preinačenje tužbe (kojim je umesto stvarnopravnog istaknut obligacionopravni zahtev), smatrajući da je to celishodno za konačno rešenje odnosa među strankama i da neće produžiti trajanje parnice, a okolnost da li je predmetni objekat otuđen ne utiče na pravilnost odluke.

Prilikom odlučivanja o zakonitosti i pravilnosti prvostepene presude, drugostepeni sud je cenio i ostale žalbene navode, ali ih nije posebno obrazlagao saglasno odredbi člana 396. stav 1. Zakona o parničnom postupku, s obzirom da ne mogu dovesti do drugačije odluke u ovoj pravnoj stvari.

Na osnovu izloženog, Apelacioni sud u Beogradu je odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio prvostepenu presudu na osnovu člana 390. Zakona o parničnom postupku.

Potvrđena je i odluka o troškovima postupka sadržana u stavu trećem izreke ožalbene presude, na osnovu člana 401. tačka 2. ZPP. Iako prvostepeni sud nije pravilno obračunao troškove, jer tužiocu kao stranci koja je delimično uspela u postupku, pripada iznos naknade troškova koja se odmerava prema visini tužbenog zahteva sa kojim je uspeo u parnici, a sud je troškove postupka odmerio prema procentualnom uspehu tužioca u odnosu na postavljeni zahtev, budući da je žalbu izjavila samo tužena, a odluka se ne može preinačiti na štetu stranke ako je samo ona izjavila žalbu (član 395. ZPP), potvrđena je i odluka o troškovima parničnog postupka sadržana u stavu trećem izreke prvostepene presude koja je doneta primenom čl. 150, 153, 154. i 163. ZPP, kao i člana 277. ZOO i odgovara ishodu spora.

Odluku u stavu drugom izreke, Apelacioni sud u Beogradu je doneo na osnovu člana 165. u vezi člana 153. ZPP, imajući u vidu da tužena nije uspela u postupku po žalbi, zbog čega je odbijen zahtev za naknadu troškova drugostepenog postupka na ime sastava žalbe i sudske takse na žalbu i drugostepenu odluku.“

Izvor: Presuda Apelacionog suda u Beogradu Gž 4940/22 od 27.02.2024. godine.