Skip to main content

Prilikom spajanja, preuzimanja, transformacije u ma kom obliku ili zatvaranja pravnog lica (stečaj i likvidacija) javlja se pravni prethodnik – privredni subjekt koji je prethodno postojao, a koji je preneo svoja prava, obaveze i imovinu na novo pravno lice (pravni sledbenik). Novo pravno lice odnosno pravno lice koje je proizašlo iz starog pravnog lica (pravni sledbenik) nastavlja poslovanje pravnog prethodnika u skladu sa zakonima koji uređuju nastalu promenu.

Ovlašćenja odgovornog lica u pravnom licu su strogo zakonski definisana, pa time i ovlašćenja koje direktor pravnog lica (bilo pravnog prethodnika ili pravnog sledbenika) moraju biti u skladu sa zakonskim i internim pravilima privrednog društva.

Raspolaganje gotovim novcem od strane direktora pravnog subjekta obuhvata skup svih aktivnosti u vezi upravljanja i korišćenja finansijskih sredstava kompanije u gotovini uz poštovanje i računovodstvenih procedura, kako bi svi postupci bili transparentni i u skladu sa zakonom. Zakonske regulative, koje se primenjuju u slučaju raspolaganja gotovim novcem od strane direktora, se odnose na zakone o privrednim društvima, poreskim obavezama i zakoni o sprečavanju pranja novca. Raspolaganje gotovim novcem se dodatno uređuje internim aktima društva, kojima se mogu preciznije odrediti limiti u gotovinskom poslovanju, ograničenja, pojedinačna ili kolektivna ovlašćenja, procedure u pogledu vršenja transakcija gotovim novcem. Svaka transakcija gotovim novcem se mora evidentirati u skladu sa zakonom i računovodstvenim pravilima. Direktor može snositi pravnu odgovornost za neadekvatno ili nezakonito raspolaganje gotovinom pravnog lica, a rizici koji se vezuju za raspolaganje gotovim novcem od strane direktora su zloupotreba položaja, pronevera, nezakonito prisvajanje sredstava društva.

Pravno lice, koje angažuje lice specijalizovano za privredno pravo, olakšava poslovanje društva, uređujući ga u skladu sa svim propisima. Advokat za privredno pravo pruža pravnu pomoć kod svih aktivnosti vezanih za promenu pravnog lica (transformacija, reorganizacija, stečaj, likvidacija), usmeravajući privredno društvo u poslovanju, pravima i obavezama, uređenju internih akata i procedura. Advokat za privredno pravo izrađuje svu potrebnu dokumentaciju, počev od statuta, izmene osnivačkih i drugih akata, pa do ugovora (o prodaji, ugovora o radu i drugih). Advokat za privredno pravo informiše i konsultuje direktora o ovlašćenjima, pravima i obavezama u skladu sa zakonom i internim aktima društva. Advokat za privredno pravo savetuje pravno lice u vezi sa raspolaganjem gotovim novcem u cilju obezbeđenja da sve transakcije budu transparentne i postupci budu transparentni, u skladu sa zakonom i pravilima društva. Angažovani advokat za privredno pravo nadalje savetuje i o procedurama koje treba uvesti kako bi se sprečile nezakonite radnje kao što su pranje novca i pronevera, kroz usklađivanje poslovanja sa važećim zakonima iz te oblasti. Advokat za privredno pravo može pružiti i usluge saradnje sa računovodstvom i revizijom kako bi se sve transakcije društva dokumentovale i evidentirale bez nepravilnosti u gotovinskom poslovanju. U slučaju da dođe do privrednih, krivičnih ili sporova u vezi sa poreskim davanjima, advokat za privredno pravo zastupa privredno društvo i odgovorna lica u društvu vodeći računa o najboljem interesu klijenata koje zastupa.

Privredna praksa daje primer sporne situacije nastale povodom raspolaganja direktora društva gotovinskim sredstvima društva protivno zakonu i internim aktima, čime se dovelo u pitanje plaćanje po osnovu ugovorenih poslova sa fizičkim licima i pravima i obavezama pravnog prethodnika odnosno pravnog sledbenika društva. Tužilac, pravno lice, je podnelo žalbu na prvostepenu odluku Osnovnog suda (P. 9630/2013 od 15.04.2014. godine) u smislu povrede materijalnog prava. Presudom Apelacionog suda (Gž. 2766/14 od 22.01.2015. godine) u Novom Sadu odbija se žalba i potvrđuje odluka Osnovnog suda u Novom sadu, kojom je pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, a suprotno žalbenim navodima, pravilno je primenjeno materijalno pravo. Tuženi su, u smislu odredbe čl. 262. ZOO-a, izvršili svoju ugovornu obavezu obzirom da su kao kupci, u celosti isplatili ugovorenu kupoprodajnu cenu pravnom prethodniku tužioca, kao prodavcu, zbog čega nije osnovan zahtev tužioca za isplatu dela kupoprodajne cene u iznosu od 1.754.730,00 dinara. Istom presudom Apelacionog suda nije prihvatljiva teza tužioca, a na kojoj istrajava i u žalbi, da su tuženi bili u obavezi da isplatu kupoprodajne cene izvrše isključivo na račun pravnog prethodnika tužioca u skladu sa Zakonom o platnom prometu, te da se iz tog razloga isplatom u gotovini, na ruke direktora, nije izvršena obaveza na isplatu kupoprodajne cene.

Iz obrazloženja:

„Presudom Osnovnog suda u Novom Sadu P. 9630/2013 od 15.04.2014. godine odbijen je tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obavežu tuženi da solidarno na ime duga isplate iznos od 1.754.728,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 06.10.2008. godine pa do konačne isplate. Obavezan je tužilac da tuženima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 107.537,00 dinara.

Protiv navedene presude blagovremenu žalbu je izjavio tužilac zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, zbog pogrešne primene materijalnog prava i zbog odluke o troškovima parničnog postupka.

Apelacioni sud je ispitao pobijanu presudu, u smislu odredbe čl. 386. ZPP-a, pa je našao da je žalba tužioca nije osnovana.

U toku postupka nisu učinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 374. st. 2. tač. 1. do 3,5,7. i 9. ZPP-a, na koje drugostepeni sud pazi po službenoj dužnosti. Na ostale povrede žalba ne ukazuje.

Prema utvrđenim činjenicama, pravni prethodnik tužioca, zastupan po direktoru V. V., tada vlasniku i direktoru ovog pravnog lica, je sa ovde tuženima … … … godine zaključio ugovor o kupoprodaji nepokretnosti. U ugovoru je navedeno da je cena za nepokretnost iznosila 3.809.456,00 dinara, da je u cenu uračunat i PDV i da su kupci navedeni iznos u celosti isplatili prodavcu. Prema potvrdi koju je potpisao direktor tužioca, V. V., tuženi su pre zaključenja i potpisivanja ugovora o kupoprodaji nekretnine, bliže opisane u činjeničnom stanju prvostepene presude, na ime dela dogovorene kupoprodajne cene isplatili iznos od 1.754.730,00 dinara, u gotovom novcu na ruke direktora, čime su sa prethodnim uplatama preko računa, isplatili kupoprodajnu cenu u celosti. Navedeni iznos direktor preduzeća V. V. nije uplatio na račun preduzeća. Pravni prethodnik tužioca je poslovao preko svog računa i direktor nije imao ovlašćenje da raspolaže gotovim novcem.

Rešenjem Privrednog suda u Novom Sadu St. 100/2012 od 14.06.2012. godine, otvoren je stečajni postupak nad tužiocem i za stečajnog upravnika je imenovan N. P. Tužilac je tuženom poslao obaveštenje u kome je navedeno da njihov dug po osnovu ugovorene kupoprodajne cene iznosi 1.754.728,00 dinara.

Na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, a suprotno žalbenim navodima, prvostepeni sud je pravilno primenio materijalno pravo. Tuženi su, u smislu odredbe čl. 262. ZOO-a, izvršili svoju ugovornu obavezu obzirom da su kao kupci, u celosti isplatili ugovorenu kupoprodajnu cenu pravnom prethodniku tužioca, kao prodavcu, zbog čega nije osnovan zahtev tužioca za isplatu dela kupoprodajne cene u iznosu od 1.754.730,00 dinara.

Nije prihvatljiva teza tužioca, a na kojoj istrajava i u žalbi, da su tuženi bili u obavezi da isplatu kupoprodajne cene izvrše isključivo na račun pravnog prethodnika tužioca u skladu sa Zakonom o platnom prometu, te da se iz tog razloga isplatom u gotovini, na ruke direktora, nije izvršena obaveza na isplatu kupoprodajne cene.

Naime, prema članu 3 Zakona o platnom prometu („Službeni list SRJ“, br. 3/2002, 5/2003 i “Službenom glasniku RS“, br. 43/2004, 62/2006), pravna lica i fizička lica koja obavljaju delatnost dužni su da za plaćanje u dinarima otvore tekući račun u banci, da vode sredstva na tom računu i vrše plaćanja preko tog računa, u skladu sa ovim zakonom i ugovorom o otvaranju i vođenju tog računa zaključenim s bankom, a prema odredbi čl. 32. st. 4. Zakona o platnom prometu pravna lica i fizička lica koja obavljaju delatnost dužna su da dinare primljene u gotovom, po bilo kom osnovu, uplate na svoj račun kod banke najkasnije u roku od sedam radnih dana. Iz navedenih odredbi proizilazi obaveza pravnih lica da za plaćanja u dinarima otvore tekući račun, ali i da mogu primiti isplatu u dinarima u gotovom novcu, uz obavezu da taj novac u zakonom propisanom roku, uplate na svoj bankovni račun, pa suprotni žalbeni navodi, u kontekstu utvrđenog činjeničnog stanja, nisu osnovani.

Neosnovano žalbom tužilac osporava pravilnost primene materijalnog prava ističući da zakonski zastupnik nije imao ovlašćenje da raspolaže novčanim sredstvima i da vrši prijem gotovog novca. Odredbom čl. 25. st. 1. i 3. Zakona o privrednim društvima propisano je da je zastupnik privrednog društva dužan prema privrednom društvu da poštuje sva ograničenja ovlašćenja na zastupanje utvrđena osnivačkim aktom, ugovorom ortaka ili članova društva, statutom ili odlukom nadležnog organa društva. Ograničenja ovlašćenja iz stava 1. ovog člana, objavljena ili neobjavljena, privredno društvo ne može isticati prema trećim licima. Analogno tome, tužilac ne može isticati prigovor u odnosu na tužene, da je direktor prekoračio ovlašćenje prijemom uplate dela kupoprodajne cene u gotovini, čak i u situaciji kada je njegov zastupnik, direktor i vlasnik, imao ograničenje ovlašćenja za raspolaganje novcem. Tuženi su, kao savesne strane ugovornice, pre potpisivanja ugovora, izvršili u celosti svoju obavezu isplate kupoprodajne cene, što je u ugovoru i konstatovano, a prema stanovištu ovoga suda, nisu bili u obavezi, suprotno žalbenim navodima, da od direktora kao zakonskog zastupnika prodavca, traže ovlašćenje za prijem gotovog novca prilikom isplate dela kupoprodajne cene. Pored navedenog, činjenica da direktor, suprotno zakonu i osnivačkom aktu tužioca, nije dao nalog da se primljeni novac uplati na račun pravnog lica, već istim raspolagao, ne može biti stavljena na teret kupcima, ovde tuženima, niti se od njih može tražiti ponovna isplata sredstava koja su, po istom osnovu, već jednom isplatili.

Tužilac u toku prvostepenog postupka nije isticao da je direktor V. V. novac od tuženih primio u privatnom aranžmanu pa ne može, u smislu odredbe čl. 372. ZPP-a, da ističe ove činjenice ni u drugostepenom postupku jer nije učinio verovatnim da bez svoje krivice te činjenice nije mogao da iznese u toku prvostepenog postupka.

Pravilno je prvostepeni sud primenio odredbe čl. 153. i 154. ZPP-a, prilikom donošenja odluke o troškovima parničnog postupka.

Imajući u vidu navedeno drugostepeni sud je primenom odredbe čl. 390. ZPP-a odbio žalbu tužioca i potvrdio prvostepenu presudu kao u izreci ove presude.“

Izvor: Presuda Apelacionog suda u Novom Sadu Gž. 2766/14 od 22.01.2015. godine.